Godišnjice

Gledam ovog jutra Fejs. Žena stavila sliku pokojnog muža uz komentar da bi mu na današnji dan bio XX rođendan, dala detaljan opis kako bi ga proslavili, i dodala da je umesto toga otišla na mesto na kome je sahranjen, upalila tamjan i plakala. Slične objave o tome koliko joj nedostaje pušta na sve praznike i važnije događaje iako je sa svojim životom nastavila, bar tako se čini… bez njega. Čini se da svi mi koji smo izgubili nekoga/neke nastavimo da ispunjavamo dane redovnim aktivnostima, da ne izađemo iz svakodnevne kolotečine, jer nas to drži da ne ispadnemo iz koloseka, da se ne udavimo u žaljenju za onim što smo sve hteli, a nismo i onim što jesmo, a nismo trebali. Čini se da je teško tugovati…i živeti u isto vreme. Ovih dana mi se čini da vreme ne leči sve rane, da vreme ne leči ništa jer ono samo prolazi, a tuga ostaje. Nekim danima se skoro čini da je nema kada me pusti da radim, uživam sa svojom porodicom. Drugim me vreba iz prikrajka na starim crno-belim slikama, u sećanjima koja izviru dok šetam, u likovima prolaznika, u pokretima. Nekima, kada sve utihne, kada se podsetim da je stvarno gotovo, da više nema… da ostaje praznina, bol u grlu i reke suza…ona me davi. Govnjivi neki dani dođu… i sporo teku.

Prošla sam mestom večnog počinka, puno je tuge. Di po koga, uglavnom neko da počupa korov, obriše, očisti nešto, čisto da nađe sebi neku obavezu da dođe, jer ne dolazi se na groblje tek tako. Prolazim glavnom stazom… gledam one koji tu borave…i oplačem ih sve…ako ne na dolasku, onda na povratku. Prvo onaj par koji je život završio u saobraćajnoj nesreći ostavivši za sobom dvoje maloletne dece da odrastaju sa rođacima koji su ih prihvatili kao svoje. Čitam imena, ali ne mogu da se setim da li ih znam iz nekih babinih priča o bližoj i daljoj rodbini ili priča sa „Radio Mileve“ (tako je moj deda zvao tablu na koju se kače parte „nacentru“ sela) o tome da je ovaj mlad umro, ne zna se od čeka, samo se srušio, nisu uspeli da ga probude. Ne sećam se…ali posebno me zabole ona neoivičena, ona mesta koja nije imao ko da obilazi pa su ostala zarasla korovom. Imena su izbledela, godine su davno pootpadale… Ostalo je samo brdašce zemlje da ukaže na to da tu neko leži…zauvek. Pored njih na glavnoj stazi kojom svi moraju proći, visoko uzdignut stoji spomenik Protojereju i Protinici, sa ugraviranom slikom, podignut za života. Na mestu pored stoji natpis „na prodaju“ i broj telefona. Moja tetka kaže da je to baš dobro mestu, svi te vide-sve vidiš, uvek si u toku sa svim što se dešava. Ne znam da li je to važno i kada umreš, da dobro paziš ko će ti biti komšija i koliko je to moguće birati kada ne znaš koji će ti biti sudnji dan. Moja strina nije želela do svekra. Stavili je do svekrve, valda joj je tako bolje, otkud znam. Tamo gde idem skrene se sa popločane staze levo pa se ide utabanom zemljom sve do dva mesta, jedno je ispunjeno. Sada stoji i spomenik, crna mermerna knjiga, diskretno jer tako su se dogovorili njih dvoje…za života. Tiho stojimo i gledamo u tu ploču, svako sa sobom, sa svojim mislima… Jedino ja šmrcam glasno, nos mi curi više nego suze. Njih mogu da trpim da se slivaju, ali sline ne mogu. Tiho jecam…ponekad udahnem kad osetim da nemam vazduha. Sestra plače za sebe, tiše… Čujem i ostarelu babu kako traži po torbi maramice. Unuka joj pomaže i daje joj u ruku. Kvasi i baba ostarele bore…Traži i otac maramicu. On dostojanstveno briše nos, a suze ignoriše. Tetke su zauzete pranjem šoljice u koju joj sipaju kafu i druge u koju stavljaju sok. Ređaju na tanjiriće kolače, od svake vrste po jedan, da ima. Na drugi stavljaju meso i pogaču. I dalje su zauzete… Sipaju rakiju muškarcima, pa kiselu vodu. Na kraju sipaju sok… ostalima. Tako je red. I tako mi muljamo tu hranu po ustima, pa je nekako i progutamo. Tečnosti malo popijemo, a ostalo prospemo, kažu valja se, za dušu. Zapale i cigare, pa ih zabiju u zemlju, ona je volela, pa da joj udovolje, odkud znam, te mi tako gledamo u te cigare i sveću što gori pored nje. Nosali smo sveću godinu dana od groba do kuće i nazad, sada, kažu ostaje tu. Ne znam, ali poštujem. Tišina je. Sem mog balavljenja svi su se umirili. Nekome zvoni mobilni. Žena pogledom preseče muža, ovaj ugasi telefon. Rukom mu pokaže da joj nešto doda, on krene preko komšijskog mesta, pa se zaustavi da ga obiđe, ne valja se prešetati po grobu. Ponovo tišina…duga, preduga…ponovo samo moje duvanje nosa. Kapi znoja mi se slivaju malo niz ledja, malo niz grudi. Ne želim da razmišljam o sebi i svom telu sada, tu sam da tugujem. Otac objavljuje razlaz, svima je pomalo laknulo, što zbog vrućine, što zbog bola u grlu koji polako postaje nepodnošljiv. Vreme je za odlazak…još jedno napuštanje… svaki put mi sve teže pada… Palim sveću, a ona se savija od vreline dana. Stavljam ruku na crnu mermernu ploču koja se usijala od nepodnošljive letnje žege. Osetim, ali ne marim. Potrebno mi je da ostvarim kakav-takav kontakt. Prsti mi prelaze preko imena, osetim peckanje, neka i ljubav ume da zaboli, dakako. Teško mi je da ih odvojim, jer to znači da ja odlazim, napuštam, a to ne želim. A neko mora i vruće je, osetim vrtoglavicu, nema veze…mogu ja to. Puštam…i odlazim, polako…Ponovo utabanim zemljanim putem, pa na glavnu izbetoniranu stazu pored svih onih znanih i neznanih. I ponovo napuštanje…jako…kao prošle godine u ovo vreme…A ja i dalje ne znam kako da tugujem, sem da plačem i brišem sline…i tako kadgod mi dođe…