Godišnjice

Gledam ovog jutra Fejs. Žena stavila sliku pokojnog muža uz komentar da bi mu na današnji dan bio XX rođendan, dala detaljan opis kako bi ga proslavili, i dodala da je umesto toga otišla na mesto na kome je sahranjen, upalila tamjan i plakala. Slične objave o tome koliko joj nedostaje pušta na sve praznike i važnije događaje iako je sa svojim životom nastavila, bar tako se čini… bez njega. Čini se da svi mi koji smo izgubili nekoga/neke nastavimo da ispunjavamo dane redovnim aktivnostima, da ne izađemo iz svakodnevne kolotečine, jer nas to drži da ne ispadnemo iz koloseka, da se ne udavimo u žaljenju za onim što smo sve hteli, a nismo i onim što jesmo, a nismo trebali. Čini se da je teško tugovati…i živeti u isto vreme. Ovih dana mi se čini da vreme ne leči sve rane, da vreme ne leči ništa jer ono samo prolazi, a tuga ostaje. Nekim danima se skoro čini da je nema kada me pusti da radim, uživam sa svojom porodicom. Drugim me vreba iz prikrajka na starim crno-belim slikama, u sećanjima koja izviru dok šetam, u likovima prolaznika, u pokretima. Nekima, kada sve utihne, kada se podsetim da je stvarno gotovo, da više nema… da ostaje praznina, bol u grlu i reke suza…ona me davi. Govnjivi neki dani dođu… i sporo teku.

Prošla sam mestom večnog počinka, puno je tuge. Di po koga, uglavnom neko da počupa korov, obriše, očisti nešto, čisto da nađe sebi neku obavezu da dođe, jer ne dolazi se na groblje tek tako. Prolazim glavnom stazom… gledam one koji tu borave…i oplačem ih sve…ako ne na dolasku, onda na povratku. Prvo onaj par koji je život završio u saobraćajnoj nesreći ostavivši za sobom dvoje maloletne dece da odrastaju sa rođacima koji su ih prihvatili kao svoje. Čitam imena, ali ne mogu da se setim da li ih znam iz nekih babinih priča o bližoj i daljoj rodbini ili priča sa „Radio Mileve“ (tako je moj deda zvao tablu na koju se kače parte „nacentru“ sela) o tome da je ovaj mlad umro, ne zna se od čeka, samo se srušio, nisu uspeli da ga probude. Ne sećam se…ali posebno me zabole ona neoivičena, ona mesta koja nije imao ko da obilazi pa su ostala zarasla korovom. Imena su izbledela, godine su davno pootpadale… Ostalo je samo brdašce zemlje da ukaže na to da tu neko leži…zauvek. Pored njih na glavnoj stazi kojom svi moraju proći, visoko uzdignut stoji spomenik Protojereju i Protinici, sa ugraviranom slikom, podignut za života. Na mestu pored stoji natpis „na prodaju“ i broj telefona. Moja tetka kaže da je to baš dobro mestu, svi te vide-sve vidiš, uvek si u toku sa svim što se dešava. Ne znam da li je to važno i kada umreš, da dobro paziš ko će ti biti komšija i koliko je to moguće birati kada ne znaš koji će ti biti sudnji dan. Moja strina nije želela do svekra. Stavili je do svekrve, valda joj je tako bolje, otkud znam. Tamo gde idem skrene se sa popločane staze levo pa se ide utabanom zemljom sve do dva mesta, jedno je ispunjeno. Sada stoji i spomenik, crna mermerna knjiga, diskretno jer tako su se dogovorili njih dvoje…za života. Tiho stojimo i gledamo u tu ploču, svako sa sobom, sa svojim mislima… Jedino ja šmrcam glasno, nos mi curi više nego suze. Njih mogu da trpim da se slivaju, ali sline ne mogu. Tiho jecam…ponekad udahnem kad osetim da nemam vazduha. Sestra plače za sebe, tiše… Čujem i ostarelu babu kako traži po torbi maramice. Unuka joj pomaže i daje joj u ruku. Kvasi i baba ostarele bore…Traži i otac maramicu. On dostojanstveno briše nos, a suze ignoriše. Tetke su zauzete pranjem šoljice u koju joj sipaju kafu i druge u koju stavljaju sok. Ređaju na tanjiriće kolače, od svake vrste po jedan, da ima. Na drugi stavljaju meso i pogaču. I dalje su zauzete… Sipaju rakiju muškarcima, pa kiselu vodu. Na kraju sipaju sok… ostalima. Tako je red. I tako mi muljamo tu hranu po ustima, pa je nekako i progutamo. Tečnosti malo popijemo, a ostalo prospemo, kažu valja se, za dušu. Zapale i cigare, pa ih zabiju u zemlju, ona je volela, pa da joj udovolje, odkud znam, te mi tako gledamo u te cigare i sveću što gori pored nje. Nosali smo sveću godinu dana od groba do kuće i nazad, sada, kažu ostaje tu. Ne znam, ali poštujem. Tišina je. Sem mog balavljenja svi su se umirili. Nekome zvoni mobilni. Žena pogledom preseče muža, ovaj ugasi telefon. Rukom mu pokaže da joj nešto doda, on krene preko komšijskog mesta, pa se zaustavi da ga obiđe, ne valja se prešetati po grobu. Ponovo tišina…duga, preduga…ponovo samo moje duvanje nosa. Kapi znoja mi se slivaju malo niz ledja, malo niz grudi. Ne želim da razmišljam o sebi i svom telu sada, tu sam da tugujem. Otac objavljuje razlaz, svima je pomalo laknulo, što zbog vrućine, što zbog bola u grlu koji polako postaje nepodnošljiv. Vreme je za odlazak…još jedno napuštanje… svaki put mi sve teže pada… Palim sveću, a ona se savija od vreline dana. Stavljam ruku na crnu mermernu ploču koja se usijala od nepodnošljive letnje žege. Osetim, ali ne marim. Potrebno mi je da ostvarim kakav-takav kontakt. Prsti mi prelaze preko imena, osetim peckanje, neka i ljubav ume da zaboli, dakako. Teško mi je da ih odvojim, jer to znači da ja odlazim, napuštam, a to ne želim. A neko mora i vruće je, osetim vrtoglavicu, nema veze…mogu ja to. Puštam…i odlazim, polako…Ponovo utabanim zemljanim putem, pa na glavnu izbetoniranu stazu pored svih onih znanih i neznanih. I ponovo napuštanje…jako…kao prošle godine u ovo vreme…A ja i dalje ne znam kako da tugujem, sem da plačem i brišem sline…i tako kadgod mi dođe…

Ruku pod ruku sa tugovanjem

„Uvuku se tako oni dani, dani kada boli, kada nedostaju one obične stvari, samo da čuješ sa druge strane „žice“ poznat glas, da na pitanje „kako ste?“ dobiješ odgovor „dobro smo“ i šalu koju samo vi razumete. Nedostaje saznanje da taj neko samo postoji…živi…diše… saznanje da više neće brinuti za tebe kako je samo ona umela, da neće spremiti zimnicu i poslednju teglu sačuvati za tebe, da neće u sred nedelje doći tek tako, da vidi kako ste, a sa skrivenom željom da utoli svoju želju da vidi vas…

Dodju ti dani kada više nije uteha saznanje da voljena osoba više ne pati, da ne proživljava bol… Nije uteha što ne boli nju, jer je bolelo, ludački, nesnosno…Nije utešno jer boli sada nas koji smo ostali…boli…povremeno nepodnošljivo, povremeno se ublaži, tek toliko da izguramo dan…

Teško je osetiti nemoć, nemanje, negiranje…Teško je osetiti težinu u svakom pokretu, osećati da su ruke i noge teške nekoliko tona. Teško je buditi se, legati i u medjuvremenu čekati da dan prodje, teško je…Teško je prihvatiti da je to tuga, da je prisutna u svakoj pori, da cedi…lomi…Teško je prihvatiti je kada je tako okrutna…

Teško je tugovati, ali je nemoguće zanemariti gubitak. Gubitak postoji, oni koji su izgubili postoje, žive, kako znaju i umeju, sat za satom, dan za danom…bez previše razmišljanja…samo žive…sa tugom u srcu…i glavi…“

Tugovanje je proces koje sledi nakon gubitka. Iako gubitak najčešće vezujemo za drage nam osobe, može da se odnosi i na posao, ideju, želju, osećanje, ulogu koju smo imali. Izgubiti možemo novčanik, uspomene u vidu fotografija, privezaka, suvenira sa značajnih putovanja. Izgubiti možemo prijatelja, kontakt sa rodjacima, kućnog ljubimca. Gubici se ne mogu porediti, jer svaki od tih gubitaka osobi koja tuguje pada teško. Ono što su naučna istraživanja pokazala jeste da intenzitet tugovanja zavisi od toga koliko nam je osoba značila, koliko je bila jaka emotivna veza koju smo imali sa tom osobom. Tako gubitak psa sa kojim smo delili dobar deo svog života možemo teže podneti od gubitka rodjaka sa kojim nismo bili u bliskim odnosima.

Kako se nositi sa tugovanjem?

Okružite se

Okružite se bliskim ljudima koji će vam činiti sigurnu mrežu, koje možete da pozovete u pola noći, koji će biti tu za vas kada vam je teško. Nekoliko bliskim prijatelja, rodjaka, komšija koji bi vas podsetili da nešto pojedete, dovezli vam dete sa treninga ili samo sedeli uz vas, u tišini ili ćaskanju, je neprocenjivo. Oslonite se na njih u prvim danima/nedeljama, a kasnije kako vreme prolazi i kako punite svoje kapacitete, tražite pomoć za ono što ne možete sami.

Verovatno ćete primetiti da se posle nekog vremena ljudi iz vašeg okruženja vraćaju svojim životnih obavezama i nastavljaju sa svojim životima, te imaju manje vremena za vas nego u periodu kada se vama značajan gubitak dogodio. Drugi nisu doživeli vaš gubitak i normalno je i uobičajeno da se vraćaju svojim obavezama. To nije pokazatelj da vi njima manje značite, već da oni veruju da možete i sami, da imate kapacitete i da vam ostavljaju prostora da ih pozovete kada su vam potrebni. Oni tako pokazuju da veruju u vas, u vaše snage i vaš odnos.

Provodite vreme sa onim osobama u čijem društvu se osećate prijatno. Izbegavajte da se posvećujete dosadnom komšiji koji se žali na stanje u društvu i nemaštinu ili rodjaku koji iz pogrešnih razloga želi da obnovite kontakt. Poštedite sebe slušanja tudjih muka i teranja da empatišete sa drugima. Okružite se osobama koje su vam podrška, koje su spremne da vas čuju ili prosto da budu pored vas, uz vas, sa vama celim svojim bićem.

Osamite se

Kada osetite da ste preplavljeni, da ste besni, anksiozni, razočarani, uvredjeni…i da vam je potrebno da budete sami – jednostavno budite. Izdvojite se, izgovorite, objasnite da vam je potrebna samoća. Ili se jednostavno osamite bez izgovora i objašnjenja. Izaberite mesto za sebe, bilo u četiri zida ili na panju u obližnjem parku, i jednostavno dozvolite sebi da budete sa svojim osećanjima. Priznajte im da postoje, da su uz vas. Dozvolite da boli, da bude teško.

Tugujte

Kada se osetite zbrinutim odmorite, odbolujte na način koji vama odgovara bilo da danima gledate u jednu tačku, da plačete ili se bavite fizičkom aktivnošću. Ako ne možete da prepoznate kako da tugujete pokušajte da pratite svoje unutrašnje stanje. Kada osetite da vam se plače – plačite, kada vam se smeje – smejte se (i to je normalno), ne morate raditi ništa konstruktivno. Kada se vratite na posao ne silite se da se vratite u punoj snazi jer su vam snage okrnjene i kapaciteti oslabljeni. Potrudite se da ne budete strogi prema sebi. Ponašajte se prema sebi onako kako biste voleli da se prema vama ponaša najbolji prijatelj. Ponegujte se, ugadjajte sebi, bavite se onim što vas je nekada ispunjavalo, činilo srećnim. Budite blagi prema svom načinu tugovanja i dozvolite sebi vreme, jer vreme ne leči rane, ali ih leči ono što se dogodi u tom vremenu, što uradimo ili ne uradimo, promenimo ili ne.

Traženje smisla

Mogu se pojaviti periodi u kojima ćete se pitati zašto se baš vama dogodio gubitak, zašto baš ta osoba, zašto sada. Pokušavaćete da razumete smisao gubitka i mučiti se novim i novim pitanjima na koja, većinom nema adekvatnog odgovora. Prirodna je čovekova potreba da saznaje, da definiše, da dobije odgovor, medjutim u životu postoje pitanja na koja niko nema odgovora ili ima odgovore koji nam nisu dovoljni, racionalni, razumljivi, prihvatljivi. Šta nam onda ostaje? Da prihvatimo delimična objašnjenja sa kojima se slažemo, da osmislimo svoje odgovore ili prihvatimo da odgovor ne postoji i da se nešto u životu jednostavno dogodi, bez racionalnog objašnjenja. Kako onda nastaviti dalje? Kako se pokrenuti i vratiti u kolosek?

Malim koracima napred

Pravite male korake, prvo do najbliže pekare, a tek posle do marketa, prvo reklame, posle film, prvo saslušajte vesti, pa tek onda dnevnik… Činiće vam se, u periodu tugovanja da vreme stoji, dan nikako da se završi, jutro nikako da svane, a vi nikako da se pomerite sa tačke u kojoj ste bili kada se gubitak dogodio. Usmerite se na male uspehe makar to bila pročitana jedna rečenica, skuvana supa iz kesice, šetnja psa oko zgrade. I na male pokušaje koji ne moraju uvek da se završe potpuno uspešno kao što su malo zagoreo ručak (ipak je ručak), od 5 stvari sa spiska za kupovinu donesete 2 (i to one koje nisu na spisku). I intelekt je u procesu tugovanja te je mozgu u prvom periodu teško da proradi dodatne informacije i da se usmeri na aktivnosti koje smo nekada sa lakoćom obavljali. Poštedite se aktivnosti koje ne morate da obavite, usmerite se samo na zadovoljavanje osnovnih potreba, pa se postepeno pokrenite i za druge. Napravite pauzu na mestima, sa ljudima, u angažovanjima. Usmerite se na sebe, svoje potrebe i želje. Dozvolite sebi da odtugujete na način koji vama odgovora i da kroz taj proces prodjete brzinom i koracima sa kojima ste ok, koji su vam prihvatljivi. Budite sebi najbolji prijatelj, dovoljno dobar roditelj. Budite sebi negujuća osoba, nežna i brižna.

A u medjuvremenu…

Biće perioda kada ćete se vratiti redovnim obavezama, ali će biti i onih teških dana. Trenuci će se smenjivati, a vi ćete se menjati, postepeno i konstantno, sa svojim bolom ruku pod ruku i tako kroz život naučićete da idete…samo napred, jer nazad ne može.