Ruku pod ruku sa tugovanjem

„Uvuku se tako oni dani, dani kada boli, kada nedostaju one obične stvari, samo da čuješ sa druge strane „žice“ poznat glas, da na pitanje „kako ste?“ dobiješ odgovor „dobro smo“ i šalu koju samo vi razumete. Nedostaje saznanje da taj neko samo postoji…živi…diše… saznanje da više neće brinuti za tebe kako je samo ona umela, da neće spremiti zimnicu i poslednju teglu sačuvati za tebe, da neće u sred nedelje doći tek tako, da vidi kako ste, a sa skrivenom željom da utoli svoju želju da vidi vas…

Dodju ti dani kada više nije uteha saznanje da voljena osoba više ne pati, da ne proživljava bol… Nije uteha što ne boli nju, jer je bolelo, ludački, nesnosno…Nije utešno jer boli sada nas koji smo ostali…boli…povremeno nepodnošljivo, povremeno se ublaži, tek toliko da izguramo dan…

Teško je osetiti nemoć, nemanje, negiranje…Teško je osetiti težinu u svakom pokretu, osećati da su ruke i noge teške nekoliko tona. Teško je buditi se, legati i u medjuvremenu čekati da dan prodje, teško je…Teško je prihvatiti da je to tuga, da je prisutna u svakoj pori, da cedi…lomi…Teško je prihvatiti je kada je tako okrutna…

Teško je tugovati, ali je nemoguće zanemariti gubitak. Gubitak postoji, oni koji su izgubili postoje, žive, kako znaju i umeju, sat za satom, dan za danom…bez previše razmišljanja…samo žive…sa tugom u srcu…i glavi…“

Tugovanje je proces koje sledi nakon gubitka. Iako gubitak najčešće vezujemo za drage nam osobe, može da se odnosi i na posao, ideju, želju, osećanje, ulogu koju smo imali. Izgubiti možemo novčanik, uspomene u vidu fotografija, privezaka, suvenira sa značajnih putovanja. Izgubiti možemo prijatelja, kontakt sa rodjacima, kućnog ljubimca. Gubici se ne mogu porediti, jer svaki od tih gubitaka osobi koja tuguje pada teško. Ono što su naučna istraživanja pokazala jeste da intenzitet tugovanja zavisi od toga koliko nam je osoba značila, koliko je bila jaka emotivna veza koju smo imali sa tom osobom. Tako gubitak psa sa kojim smo delili dobar deo svog života možemo teže podneti od gubitka rodjaka sa kojim nismo bili u bliskim odnosima.

Kako se nositi sa tugovanjem?

Okružite se

Okružite se bliskim ljudima koji će vam činiti sigurnu mrežu, koje možete da pozovete u pola noći, koji će biti tu za vas kada vam je teško. Nekoliko bliskim prijatelja, rodjaka, komšija koji bi vas podsetili da nešto pojedete, dovezli vam dete sa treninga ili samo sedeli uz vas, u tišini ili ćaskanju, je neprocenjivo. Oslonite se na njih u prvim danima/nedeljama, a kasnije kako vreme prolazi i kako punite svoje kapacitete, tražite pomoć za ono što ne možete sami.

Verovatno ćete primetiti da se posle nekog vremena ljudi iz vašeg okruženja vraćaju svojim životnih obavezama i nastavljaju sa svojim životima, te imaju manje vremena za vas nego u periodu kada se vama značajan gubitak dogodio. Drugi nisu doživeli vaš gubitak i normalno je i uobičajeno da se vraćaju svojim obavezama. To nije pokazatelj da vi njima manje značite, već da oni veruju da možete i sami, da imate kapacitete i da vam ostavljaju prostora da ih pozovete kada su vam potrebni. Oni tako pokazuju da veruju u vas, u vaše snage i vaš odnos.

Provodite vreme sa onim osobama u čijem društvu se osećate prijatno. Izbegavajte da se posvećujete dosadnom komšiji koji se žali na stanje u društvu i nemaštinu ili rodjaku koji iz pogrešnih razloga želi da obnovite kontakt. Poštedite sebe slušanja tudjih muka i teranja da empatišete sa drugima. Okružite se osobama koje su vam podrška, koje su spremne da vas čuju ili prosto da budu pored vas, uz vas, sa vama celim svojim bićem.

Osamite se

Kada osetite da ste preplavljeni, da ste besni, anksiozni, razočarani, uvredjeni…i da vam je potrebno da budete sami – jednostavno budite. Izdvojite se, izgovorite, objasnite da vam je potrebna samoća. Ili se jednostavno osamite bez izgovora i objašnjenja. Izaberite mesto za sebe, bilo u četiri zida ili na panju u obližnjem parku, i jednostavno dozvolite sebi da budete sa svojim osećanjima. Priznajte im da postoje, da su uz vas. Dozvolite da boli, da bude teško.

Tugujte

Kada se osetite zbrinutim odmorite, odbolujte na način koji vama odgovara bilo da danima gledate u jednu tačku, da plačete ili se bavite fizičkom aktivnošću. Ako ne možete da prepoznate kako da tugujete pokušajte da pratite svoje unutrašnje stanje. Kada osetite da vam se plače – plačite, kada vam se smeje – smejte se (i to je normalno), ne morate raditi ništa konstruktivno. Kada se vratite na posao ne silite se da se vratite u punoj snazi jer su vam snage okrnjene i kapaciteti oslabljeni. Potrudite se da ne budete strogi prema sebi. Ponašajte se prema sebi onako kako biste voleli da se prema vama ponaša najbolji prijatelj. Ponegujte se, ugadjajte sebi, bavite se onim što vas je nekada ispunjavalo, činilo srećnim. Budite blagi prema svom načinu tugovanja i dozvolite sebi vreme, jer vreme ne leči rane, ali ih leči ono što se dogodi u tom vremenu, što uradimo ili ne uradimo, promenimo ili ne.

Traženje smisla

Mogu se pojaviti periodi u kojima ćete se pitati zašto se baš vama dogodio gubitak, zašto baš ta osoba, zašto sada. Pokušavaćete da razumete smisao gubitka i mučiti se novim i novim pitanjima na koja, većinom nema adekvatnog odgovora. Prirodna je čovekova potreba da saznaje, da definiše, da dobije odgovor, medjutim u životu postoje pitanja na koja niko nema odgovora ili ima odgovore koji nam nisu dovoljni, racionalni, razumljivi, prihvatljivi. Šta nam onda ostaje? Da prihvatimo delimična objašnjenja sa kojima se slažemo, da osmislimo svoje odgovore ili prihvatimo da odgovor ne postoji i da se nešto u životu jednostavno dogodi, bez racionalnog objašnjenja. Kako onda nastaviti dalje? Kako se pokrenuti i vratiti u kolosek?

Malim koracima napred

Pravite male korake, prvo do najbliže pekare, a tek posle do marketa, prvo reklame, posle film, prvo saslušajte vesti, pa tek onda dnevnik… Činiće vam se, u periodu tugovanja da vreme stoji, dan nikako da se završi, jutro nikako da svane, a vi nikako da se pomerite sa tačke u kojoj ste bili kada se gubitak dogodio. Usmerite se na male uspehe makar to bila pročitana jedna rečenica, skuvana supa iz kesice, šetnja psa oko zgrade. I na male pokušaje koji ne moraju uvek da se završe potpuno uspešno kao što su malo zagoreo ručak (ipak je ručak), od 5 stvari sa spiska za kupovinu donesete 2 (i to one koje nisu na spisku). I intelekt je u procesu tugovanja te je mozgu u prvom periodu teško da proradi dodatne informacije i da se usmeri na aktivnosti koje smo nekada sa lakoćom obavljali. Poštedite se aktivnosti koje ne morate da obavite, usmerite se samo na zadovoljavanje osnovnih potreba, pa se postepeno pokrenite i za druge. Napravite pauzu na mestima, sa ljudima, u angažovanjima. Usmerite se na sebe, svoje potrebe i želje. Dozvolite sebi da odtugujete na način koji vama odgovora i da kroz taj proces prodjete brzinom i koracima sa kojima ste ok, koji su vam prihvatljivi. Budite sebi najbolji prijatelj, dovoljno dobar roditelj. Budite sebi negujuća osoba, nežna i brižna.

A u medjuvremenu…

Biće perioda kada ćete se vratiti redovnim obavezama, ali će biti i onih teških dana. Trenuci će se smenjivati, a vi ćete se menjati, postepeno i konstantno, sa svojim bolom ruku pod ruku i tako kroz život naučićete da idete…samo napred, jer nazad ne može.

Kako sačuvati sebe?

Kako živimo ovih dana: odcepljeni, a zajedno. Izlazimo samo u nabavku, da izbacimo smeće i ako moramo na posao, pri čemu žurimo da se vratimo kući i da na tim putevima što više izbegnemo ljude. Ako se dogodi da se jedni drugima nadjemo na putu izvinjavamo se, spuštamo pogled i sklanjamo se što dalje. Bojimo se za decu, za sebe, za druge, za drage i voljene, za prijatelje, komšije, prolaznike. Bojimo se i sklanjamo se…

Zatim dolazimo u svoje sklonište i smenjujemo se ispred tv-a, računara, dogovaramo se  ko kada koristi koju sobu, a ko trpezarijski sto. Slušalice su nam u ušima, oči na ekranima, a glava često u frižideru ili špajzu, gde mama sakriva slatkiše i grickalice od ili za ukućane. Zujimo kao pčele nenaviknuti da nas je toliko po sobama, grickamo kao detlići doručak, užinu, ručak, užinu, večeru, užinu, užinu, užinu… Trudimo se da sačuvamo druge, a često sebe zanemarujemo. Dogodi nam se da zaboravljamo više nego inače, da se svadjamo čini se bez razloga, da previše/premalo jedemo, da iako smo premoreni veći deo noći ne možemo da zaspimo. Zavaravamo se da se to svima dogadja u ovoj neobičnoj situaciji i ne obraćamo pažnju na te znake. Zatim nam se znoje dlanovi, suši grlo, srce se uzlupa, dah nam postaje kraći i ne možemo da se nadišemo vazduha. Tada situacija postaje ozbiljnija i priznajemo da nešto nije u redu. Sve su to prirodne i normalne reakcije na opasnost, koja vlada u društvu i svetu u celini.

Pored opasnosti javlja se i neizvesnost koja nam često mnogo teže pada i dovodi do uznemirenosti jer nismo sigurni protiv čega se borimo. Tada mozak pretražuje svoje kartice sa sećanjima, procenjuje šta je u realnosti opasno, a šta ne i šta mu može pomoći u novoj situaciji. Kako ne pronalazi iskustvo koje je slično sadašnjoj situaciji, mozak je u stanju da napravi različite scenarije i da ih na celodnevnom nivou procenjuje jer je za njega neizvesnost ravna opasnosti. U praktičnom smislu to znači da sebe mučimo vrtenjem različitih scenarija po glavi gde je svaki gori od prethodnog i iscrpljujemo preko nam potrebne resurse za suočavanje sa situacijom. Šta umesto toga možemo da uradimo kako bismo sačuvali sebe? Možemo odvojiti potrebno vreme u kojem ćemo se prilagoditi novoj situaciji, vreme u kojem ćemo se okrenuti sebi i uraditi ono što je dobro za nas, a početi tako što ćemo se otvoriti…

Prihvatanje

…za bes, strah, tugu, stid, krivicu, ljubomoru, uznemirenost… otvoriti se za sva osećanja koja su izmešana i nerazumljiva… otvoriti se i priznati im da postoje, da su normalna i imati strpljenja za njih i za sebe. Emocije su tu da nam saopšte da nam se dogadja nešto važno, nešto što nam možda pokreće bolna i neprijatna sećanja sa kojima se nismo pomirili, da podsete na nerešene konflikte, nepreboljene dogadaje, prekinute odnose. Sada je prilika da se okrenemo ka unutra i kažemo sebi da se osećamo uznemireno i da je to sasvim u redu u ovim okolnostima, ali i da smo mi ti koji imaju kontrolu jer emocije jednostavno postoje, one nisu ni dobre, ni loše, već samo traže da budu primećene, te im stoga dajte tu priliku. Možete koristiti vežbe disanja, relaksacije, vizualizacije kako biste došli u kontakt sa njima ili jednostavno oslušnite svoje telo, ono nam govori mnogo više nego što smo obično spremni da čujemo. Možete da probate najjednostavniju vežbu, kao što je ova:

Smestite se udobro, ako poželite zatvorite oči, usmerite pažnju na svoje disanje, oslušnite ga. Udahnite duboko kroz nos, a potom lagano izdahnite kroz usta. Ponovite nekoliko puta i primetićete kako Vam se dah i lupanje srca umiruju. To je znak da ste svojom akcijom učinili da disanje dovedete pod kontrolu.

Fokus na sada i ovde

Kada ponegujemo svoj unutrašnji deo možemo se okrenuti u sada i ovde i biti prisutni medju ljudima koji su oko nas.  Prilika je da osobu sa kojom delite životni prostor upoznate na višem nivou, da joj se posvetite i da se ona posveti vama. Možemo sesti jedno naspram drugog i porazgovarati kao da se prvi put vidimo, tako da smo detinje iskreno zainteresovani za njega/nju, pitati i slušati, duboko i sa razumevanjem, otvoriti se za tudji svet i pustiti drugog u svoj. A šta je sa onima koji su sami? Njima je potrebna podrška okoline, potreban im je kontakt sa važnim osobama, potrebno je da se čuju na tradicionalan način telefonom ili savremen preko društvenih mreža. Svima su nam potrebni drugi, drugačiji ili slični, naši, oni sa kojima imamo sličnosti i od kojih se razlikujemo, oni koji slušaju i koje čujemo, oni koji su tu za nas kao što smo mi za njih. Potrebno nam je da se okružimo, realno ili virtuelno, onima koji nam znače i jedni drugima budemo podrška.

Preuzimanje kontrole

U vanrednim okolnosti lako možemo da se izgubimo u brigama oko stvari na koje ne možemo da utičemo kao što su ponašanje drugih, kada će škole početi da rade, kada će u prodavnicama da bude dovoljno robe, a u apotekama maski i sredstava za dezinfekciju, kada će lekari pronaći lek, bolesni ozdraviti, da nam najbliži ostanu zdravi… Medjutim, većinu ovih stvari ne možemo da kontrolišemo. Ono što možemo da kontrolišemo jeste naše ponašanje. Sami možemo da odlučimo da li ćemo se ponašati u skladu sa preporukama zdravstvenih institucija kako bismo zaštitili sebe i druge, da li ćemo pomagati komšijama, podržati zdravstvene radnike, učitelje, trgovce aplauzom u 8 ili nešto treće. Odluka da se ponašamo na odredjeni način, da ispunimo svoje vreme je ono nad čim imamo kontrolu. Svako ima pravo da odluči za sebe kako će rasporediti i ispuniti svoje vreme u ovim posve neobičnim okolnostima. Kako možemo da preuzmemo kontrolu?

Rituali donose predvidivost da će se odredjena radnja obaviti u tom delu dana, da će se baš ta akcija ostvariti sprovesti u delo, stvaraju osećaj preko nam potrebne sigurnosti. Stoga se držite uobičajenoj načina funkcionisanja ili ga prilagodite tako da više odgovara Vašem tempu i trenutnim okolnostima.

U toku dana pored obaveza ostavite vreme za odmor i zabavu. Gledajte smešne klipove, igrajte se društvenih igara, pričajte viceve.

Pravilno se hranite kako biste imali više energije i vežbajte na način koji Vam prija. Internet je trenutno preplavljen besplatnim online programima za vežbanje, pravljenje zdravih obroka i različitih saveta za zdrav život. Ovo se čini kao dobra prilika da oprobamo ono za šta do sada nismo imali vremena.

Naučite nešto novo. Idealna je prilika za sticanje novih iskustava i saznanja. Pored otvaranja desetina tabova i čitanja raznovrsnih članaka, možete se vratiti hobijima koje ste, poneseni svakodnevnim obavezama zamenarili. Izvadite gitaru, igle za štrikanje, slikarski pribor i ponovo ih vratite u upotrebu. Ili jednostavno naučite nešto novo bilo da je to brzo kucanje, origami, kuvanje, ulepšavanje kose i noktiju. Kada počnete shvatićete za šta ste sve sposobni i šta sve možete sami da uradite.

Maštajte jer je to dozvoljeno, a i poželjno.

Planirajte budućnost, jer će se ovo neobično vreme završiti i vratićemo se u dobro poznate okvire. Postavite ciljeve i pripremite se za ono što će doći.

Ukoliko ste preopterećeni obavezama poradite na prioritetima i dozvolite sebi da usporite.

Prepoznajte svoje snage

Čujemo od drugih: da smo brižni, strpljivi, društveni, marljivi, organizovani, vredni, imamo smisla za humor… Sve su to naše snage, naši resursi koji nas bogate i omogućavaju da se izborimo sa različitim okolnostima. I ova trenutno ne tako laka, a po svemu neobična situacija koja nas stavlja pred izazove angažuje naše snage, može dovesti do našeg jačanja, do toga da budemo fleksibilniji, razvijemo sposobnosti i veštine koje su nam potrebne za snalaženje u novim, teškim okolnostima. Možemo se podsetiti koliko smo spremni da proširimo svoje vidike, da naučimo novo, preoblikujemo staro. Možemo se podsetiti koliko vredimo, baš takvi kakvi jesmo. A najvažnije od svega jeste da damo sebi prostora i vremena da prihvatimo novonastalu situaciju, da pronadjemo mesta gde ćemo biti sigurni, mesto na kome ćemo pregurati ove dane na način koji je najbolji baš za nas.

Šta kada nas preplave emocije?

Emocije su moćni saveznici u našim životima, ali mnogima od nas još uvek nedovoljno poznate i istražene. O njima čitamo, slušamo, a veoma malo otvoreno govorimo. Zašto? Većina nas je naučena da se emocije ne pokazuju, da je ispoljavanje emocija, pogotovo onih koje su eksplozivne, burne, znak slabosti. Oni koji pokazuju emocije izgledaju kao da emocije vladaju njima, a ne obrnuto. Tako nadvladani obično nisu bezbedni ni po sebi, ni po okolinu, jer ko zna šta može uraditi čovek koji ne zna da se kontroliše. Vaspitani u duhu stoičkog suprotstavljanja ispoljavanju emocija (p)ostajemo zatvoreni za emocionalne reakcije i doživljaje.

Šta se onda posle nekog vremena dogodi?

Dodje onda dan kada ne želimo da ustanemo iz kreveta, ne želimo da vidimo i čujemo druge ljude, ne želimo bilo kakvu komunikaciju, već samo da se zatvorimo u sobu i ležimo u mraku. Osećamo sveopšti umor duha i tela, pad energije, telo nas izdaje, gubimo volju za akciju. Želimo da se odmorimo u sigurosti doma, majku koja će doneti topao šerbet, umesiti najvazdušastije mekike i pokriti ćebetom. Želimo da neosećamo sve ono što smo pažljivo skupljali i sakrivali ispod tepiha, što smo mislili da nikada neće ugledati svetlost dana i da će večno ostati u zaboravu. Medjutim, priroda se poigrala sa nama tako što je osmislila da emocije postoje iako ih ignorišemo. I što ih više ignorišemo, one sve više rastu, traže pažnju i kao dete ponavljaju da su tu i da je potrebno da ih pogledamo i pozabavimo se njima.

Šta onda uraditi kada nas preplave emocije?

Kao što je slučaj sa detetom, tako i sa emocijama, jeste da im se posvetimo. Umor koji je izazvan poplavom osećanja, neće sam od sebe nestati. Jedini ispravan put da ga se rasteretimo jeste da ga pogledamo, otvorimo i detaljno pretražimo čega smo sve mislili da smo se rešili.

Zaviri u kofer

Prvi korak putovanja koje vodi rasterećenju jeste da otvorimo kofer koji nosimo i vidimo šta sve ima u njemu. Otkrijemo sve davno zaboravljene slike lepih i manje lepih dogadjaja, poruke od ljudi koji su nekada bili manje ili više dragi, setimo se likova koji vredjaju samim prisećanjem, mesta koja bole pri samoj pomisli, setimo se kruga ljudi koji znaju da zagrle, uteše. Setimo se svega što smo mislili da smo zaboravili. 

Pusti da boli…

I kada zaboravimo ljude, dogadjaje, teme zbog kojih su nastali raskoli, svadje i sitne čarke koje i danas zabole, osećaj je ono što ostaje i pritiska, ljuti, razdire… Šta onda sa svim tim neobuzdanim emocijama? Kao detetu, pružimo im pažnju, osetimo ih i svakoj se posebno posvetimo. Pusti da boli, peče, štipa. Pusti da teku suze bola, sreće, izdaje. Otvori vrata za sva osećanja koja su gušena, koja su stiskana i ugurana u kofer. Otvori vrata širom i samo pusti… neka izlazi, teče, duva… neka oblači, grmi, lomi…neka plovi, talasa, nosi…

Potrebno je da pustimo da bismo se oslobodili, jer ćemo u protivnom nositi prvo torbicu, pa kofer, pa čitavu hrpu kutija. Ledja će osetiti teret pod kojim ćemo se saviti, pluća će osetiti da ne mogu da udahnu, glava će osetiti težinu kojom samo želi da dotakne jastuk. Postanimo svesni kada je previše, stvarno previše! Kada je došlo vreme da više ne moramo da nosimo, da vučemo i guramo težinu emocija, kada je vreme da dišemo slobodno, trčimo i pustimo glas. Kada je došlo vreme da sebi dozvolimo da se otvorimo, pustimo i budemo spremni za rasterećenje. Kada budemo spremni, okrenućemo se svojim emocijama i pustiti ih. Svako svojim tempom, u skladu sa sobom…

Postaćemo svesni da svaka od emocija ima svoj početak, sredinu i kraj. Kao kada iz daljine čuješ sirenu koja najavljuje dolazak voza, on ti sve bliže prilazi, a ti iščekuješ. Onda tutnji i klapara, duva sve oko sebe, nosi ti kosu, sipa prašinu, dok tebi skače pritisak, ubrzava ti se disanje, koža ti se ježi. I onda polako odlazi, a ti se umiruješ i gledaš ga u daljini, kao obrise negde na kraju puta. Tada uvidjaš da se završilo, ublažilo, izbledelo.

Razumi!

Ostalo nam je dalje da istražimo šta se dogodilo i zašto, da razumemo šta je dovelo do zataškavanja emocija, skrivanja i guranja pod tepih. Obično se bojimo onoga što nam je nepoznato i koliko nam je nešto strano, toliko nam se čini strašno. Tako je i sa emocijama, pogotovo onima koje su nedovoljno istražene, čije manifestacije izazivaju neprijatnost koje želimo da se rešimo. Naša reakcija na prvu loptu jeste da ih se rešimo, ali istraživanje zahteva suočavanje, jer i takve neprijatne emocije nam služe nečemu. Možda nam njihov smisao neće biti jasan, možda njihovo značenje nikada ne budemo razumeli, ali možemo da se potrudimo, da uložimo snage i pojmimo. Bilo da bolje upoznamo sebe, životnu situaciju, ljude kojima smo okruženi i šta želimo u životu, bilo da jačamo, da se prilagodjavamo ili menjamo, emocije nam prenose poruku. Takva pomoć je neprocenjiva.

Pusti…

I na kraju osvestimo da smo bili povredjeni, razočarani, da je bolelo, kuljalo i sevalo, ali da je prošlo. Da je oluja napravila štetu, da smo sami i/ili uz podršku počistili životno dvorište, okrečili ogradu i ukrasili novim detaljima. Pustili smo da prodje, a zatim se obogatili. Tek kada smo se ohrabrili da menjamo, dozvolili smo sebi da nam bude dobro, da osetimo nadahnuće i doživimo uspeh. Potapšimo sebe po ramenu i zahvalimo na neizmernoj hrabrosti za prvi i svaki naredni korak koji smo istrajali na putu promene. Ponesimo mudrost da su emocije deo nas, da nisu ni dobre, ni loše, već da postoje. Ponesimo snagu da ih pogledamo, prihvatimo kao svoje i sa njima koračamo kroz život, jer je lepše i lakše koračati sa nekim ruku pod ruku, prijateljski i saosećajno. Ponesimo širinu da pogledamo, doživimo, otpustimo i primimo. Zaslužili smo da sa emocijama živimo u saradnji, da smo povezani i nežni jedni prema drugima.