Kako sačuvati sebe?

Kako živimo ovih dana: odcepljeni, a zajedno. Izlazimo samo u nabavku, da izbacimo smeće i ako moramo na posao, pri čemu žurimo da se vratimo kući i da na tim putevima što više izbegnemo ljude. Ako se dogodi da se jedni drugima nadjemo na putu izvinjavamo se, spuštamo pogled i sklanjamo se što dalje. Bojimo se za decu, za sebe, za druge, za drage i voljene, za prijatelje, komšije, prolaznike. Bojimo se i sklanjamo se…

Zatim dolazimo u svoje sklonište i smenjujemo se ispred tv-a, računara, dogovaramo se  ko kada koristi koju sobu, a ko trpezarijski sto. Slušalice su nam u ušima, oči na ekranima, a glava često u frižideru ili špajzu, gde mama sakriva slatkiše i grickalice od ili za ukućane. Zujimo kao pčele nenaviknuti da nas je toliko po sobama, grickamo kao detlići doručak, užinu, ručak, užinu, večeru, užinu, užinu, užinu… Trudimo se da sačuvamo druge, a često sebe zanemarujemo. Dogodi nam se da zaboravljamo više nego inače, da se svadjamo čini se bez razloga, da previše/premalo jedemo, da iako smo premoreni veći deo noći ne možemo da zaspimo. Zavaravamo se da se to svima dogadja u ovoj neobičnoj situaciji i ne obraćamo pažnju na te znake. Zatim nam se znoje dlanovi, suši grlo, srce se uzlupa, dah nam postaje kraći i ne možemo da se nadišemo vazduha. Tada situacija postaje ozbiljnija i priznajemo da nešto nije u redu. Sve su to prirodne i normalne reakcije na opasnost, koja vlada u društvu i svetu u celini.

Pored opasnosti javlja se i neizvesnost koja nam često mnogo teže pada i dovodi do uznemirenosti jer nismo sigurni protiv čega se borimo. Tada mozak pretražuje svoje kartice sa sećanjima, procenjuje šta je u realnosti opasno, a šta ne i šta mu može pomoći u novoj situaciji. Kako ne pronalazi iskustvo koje je slično sadašnjoj situaciji, mozak je u stanju da napravi različite scenarije i da ih na celodnevnom nivou procenjuje jer je za njega neizvesnost ravna opasnosti. U praktičnom smislu to znači da sebe mučimo vrtenjem različitih scenarija po glavi gde je svaki gori od prethodnog i iscrpljujemo preko nam potrebne resurse za suočavanje sa situacijom. Šta umesto toga možemo da uradimo kako bismo sačuvali sebe? Možemo odvojiti potrebno vreme u kojem ćemo se prilagoditi novoj situaciji, vreme u kojem ćemo se okrenuti sebi i uraditi ono što je dobro za nas, a početi tako što ćemo se otvoriti…

Prihvatanje

…za bes, strah, tugu, stid, krivicu, ljubomoru, uznemirenost… otvoriti se za sva osećanja koja su izmešana i nerazumljiva… otvoriti se i priznati im da postoje, da su normalna i imati strpljenja za njih i za sebe. Emocije su tu da nam saopšte da nam se dogadja nešto važno, nešto što nam možda pokreće bolna i neprijatna sećanja sa kojima se nismo pomirili, da podsete na nerešene konflikte, nepreboljene dogadaje, prekinute odnose. Sada je prilika da se okrenemo ka unutra i kažemo sebi da se osećamo uznemireno i da je to sasvim u redu u ovim okolnostima, ali i da smo mi ti koji imaju kontrolu jer emocije jednostavno postoje, one nisu ni dobre, ni loše, već samo traže da budu primećene, te im stoga dajte tu priliku. Možete koristiti vežbe disanja, relaksacije, vizualizacije kako biste došli u kontakt sa njima ili jednostavno oslušnite svoje telo, ono nam govori mnogo više nego što smo obično spremni da čujemo. Možete da probate najjednostavniju vežbu, kao što je ova:

Smestite se udobro, ako poželite zatvorite oči, usmerite pažnju na svoje disanje, oslušnite ga. Udahnite duboko kroz nos, a potom lagano izdahnite kroz usta. Ponovite nekoliko puta i primetićete kako Vam se dah i lupanje srca umiruju. To je znak da ste svojom akcijom učinili da disanje dovedete pod kontrolu.

Fokus na sada i ovde

Kada ponegujemo svoj unutrašnji deo možemo se okrenuti u sada i ovde i biti prisutni medju ljudima koji su oko nas.  Prilika je da osobu sa kojom delite životni prostor upoznate na višem nivou, da joj se posvetite i da se ona posveti vama. Možemo sesti jedno naspram drugog i porazgovarati kao da se prvi put vidimo, tako da smo detinje iskreno zainteresovani za njega/nju, pitati i slušati, duboko i sa razumevanjem, otvoriti se za tudji svet i pustiti drugog u svoj. A šta je sa onima koji su sami? Njima je potrebna podrška okoline, potreban im je kontakt sa važnim osobama, potrebno je da se čuju na tradicionalan način telefonom ili savremen preko društvenih mreža. Svima su nam potrebni drugi, drugačiji ili slični, naši, oni sa kojima imamo sličnosti i od kojih se razlikujemo, oni koji slušaju i koje čujemo, oni koji su tu za nas kao što smo mi za njih. Potrebno nam je da se okružimo, realno ili virtuelno, onima koji nam znače i jedni drugima budemo podrška.

Preuzimanje kontrole

U vanrednim okolnosti lako možemo da se izgubimo u brigama oko stvari na koje ne možemo da utičemo kao što su ponašanje drugih, kada će škole početi da rade, kada će u prodavnicama da bude dovoljno robe, a u apotekama maski i sredstava za dezinfekciju, kada će lekari pronaći lek, bolesni ozdraviti, da nam najbliži ostanu zdravi… Medjutim, većinu ovih stvari ne možemo da kontrolišemo. Ono što možemo da kontrolišemo jeste naše ponašanje. Sami možemo da odlučimo da li ćemo se ponašati u skladu sa preporukama zdravstvenih institucija kako bismo zaštitili sebe i druge, da li ćemo pomagati komšijama, podržati zdravstvene radnike, učitelje, trgovce aplauzom u 8 ili nešto treće. Odluka da se ponašamo na odredjeni način, da ispunimo svoje vreme je ono nad čim imamo kontrolu. Svako ima pravo da odluči za sebe kako će rasporediti i ispuniti svoje vreme u ovim posve neobičnim okolnostima. Kako možemo da preuzmemo kontrolu?

Rituali donose predvidivost da će se odredjena radnja obaviti u tom delu dana, da će se baš ta akcija ostvariti sprovesti u delo, stvaraju osećaj preko nam potrebne sigurnosti. Stoga se držite uobičajenoj načina funkcionisanja ili ga prilagodite tako da više odgovara Vašem tempu i trenutnim okolnostima.

U toku dana pored obaveza ostavite vreme za odmor i zabavu. Gledajte smešne klipove, igrajte se društvenih igara, pričajte viceve.

Pravilno se hranite kako biste imali više energije i vežbajte na način koji Vam prija. Internet je trenutno preplavljen besplatnim online programima za vežbanje, pravljenje zdravih obroka i različitih saveta za zdrav život. Ovo se čini kao dobra prilika da oprobamo ono za šta do sada nismo imali vremena.

Naučite nešto novo. Idealna je prilika za sticanje novih iskustava i saznanja. Pored otvaranja desetina tabova i čitanja raznovrsnih članaka, možete se vratiti hobijima koje ste, poneseni svakodnevnim obavezama zamenarili. Izvadite gitaru, igle za štrikanje, slikarski pribor i ponovo ih vratite u upotrebu. Ili jednostavno naučite nešto novo bilo da je to brzo kucanje, origami, kuvanje, ulepšavanje kose i noktiju. Kada počnete shvatićete za šta ste sve sposobni i šta sve možete sami da uradite.

Maštajte jer je to dozvoljeno, a i poželjno.

Planirajte budućnost, jer će se ovo neobično vreme završiti i vratićemo se u dobro poznate okvire. Postavite ciljeve i pripremite se za ono što će doći.

Ukoliko ste preopterećeni obavezama poradite na prioritetima i dozvolite sebi da usporite.

Prepoznajte svoje snage

Čujemo od drugih: da smo brižni, strpljivi, društveni, marljivi, organizovani, vredni, imamo smisla za humor… Sve su to naše snage, naši resursi koji nas bogate i omogućavaju da se izborimo sa različitim okolnostima. I ova trenutno ne tako laka, a po svemu neobična situacija koja nas stavlja pred izazove angažuje naše snage, može dovesti do našeg jačanja, do toga da budemo fleksibilniji, razvijemo sposobnosti i veštine koje su nam potrebne za snalaženje u novim, teškim okolnostima. Možemo se podsetiti koliko smo spremni da proširimo svoje vidike, da naučimo novo, preoblikujemo staro. Možemo se podsetiti koliko vredimo, baš takvi kakvi jesmo. A najvažnije od svega jeste da damo sebi prostora i vremena da prihvatimo novonastalu situaciju, da pronadjemo mesta gde ćemo biti sigurni, mesto na kome ćemo pregurati ove dane na način koji je najbolji baš za nas.

Šta kada nas preplave emocije?

Emocije su moćni saveznici u našim životima, ali mnogima od nas još uvek nedovoljno poznate i istražene. O njima čitamo, slušamo, a veoma malo otvoreno govorimo. Zašto? Većina nas je naučena da se emocije ne pokazuju, da je ispoljavanje emocija, pogotovo onih koje su eksplozivne, burne, znak slabosti. Oni koji pokazuju emocije izgledaju kao da emocije vladaju njima, a ne obrnuto. Tako nadvladani obično nisu bezbedni ni po sebi, ni po okolinu, jer ko zna šta može uraditi čovek koji ne zna da se kontroliše. Vaspitani u duhu stoičkog suprotstavljanja ispoljavanju emocija (p)ostajemo zatvoreni za emocionalne reakcije i doživljaje.

Šta se onda posle nekog vremena dogodi?

Dodje onda dan kada ne želimo da ustanemo iz kreveta, ne želimo da vidimo i čujemo druge ljude, ne želimo bilo kakvu komunikaciju, već samo da se zatvorimo u sobu i ležimo u mraku. Osećamo sveopšti umor duha i tela, pad energije, telo nas izdaje, gubimo volju za akciju. Želimo da se odmorimo u sigurosti doma, majku koja će doneti topao šerbet, umesiti najvazdušastije mekike i pokriti ćebetom. Želimo da neosećamo sve ono što smo pažljivo skupljali i sakrivali ispod tepiha, što smo mislili da nikada neće ugledati svetlost dana i da će večno ostati u zaboravu. Medjutim, priroda se poigrala sa nama tako što je osmislila da emocije postoje iako ih ignorišemo. I što ih više ignorišemo, one sve više rastu, traže pažnju i kao dete ponavljaju da su tu i da je potrebno da ih pogledamo i pozabavimo se njima.

Šta onda uraditi kada nas preplave emocije?

Kao što je slučaj sa detetom, tako i sa emocijama, jeste da im se posvetimo. Umor koji je izazvan poplavom osećanja, neće sam od sebe nestati. Jedini ispravan put da ga se rasteretimo jeste da ga pogledamo, otvorimo i detaljno pretražimo čega smo sve mislili da smo se rešili.

Zaviri u kofer

Prvi korak putovanja koje vodi rasterećenju jeste da otvorimo kofer koji nosimo i vidimo šta sve ima u njemu. Otkrijemo sve davno zaboravljene slike lepih i manje lepih dogadjaja, poruke od ljudi koji su nekada bili manje ili više dragi, setimo se likova koji vredjaju samim prisećanjem, mesta koja bole pri samoj pomisli, setimo se kruga ljudi koji znaju da zagrle, uteše. Setimo se svega što smo mislili da smo zaboravili. 

Pusti da boli…

I kada zaboravimo ljude, dogadjaje, teme zbog kojih su nastali raskoli, svadje i sitne čarke koje i danas zabole, osećaj je ono što ostaje i pritiska, ljuti, razdire… Šta onda sa svim tim neobuzdanim emocijama? Kao detetu, pružimo im pažnju, osetimo ih i svakoj se posebno posvetimo. Pusti da boli, peče, štipa. Pusti da teku suze bola, sreće, izdaje. Otvori vrata za sva osećanja koja su gušena, koja su stiskana i ugurana u kofer. Otvori vrata širom i samo pusti… neka izlazi, teče, duva… neka oblači, grmi, lomi…neka plovi, talasa, nosi…

Potrebno je da pustimo da bismo se oslobodili, jer ćemo u protivnom nositi prvo torbicu, pa kofer, pa čitavu hrpu kutija. Ledja će osetiti teret pod kojim ćemo se saviti, pluća će osetiti da ne mogu da udahnu, glava će osetiti težinu kojom samo želi da dotakne jastuk. Postanimo svesni kada je previše, stvarno previše! Kada je došlo vreme da više ne moramo da nosimo, da vučemo i guramo težinu emocija, kada je vreme da dišemo slobodno, trčimo i pustimo glas. Kada je došlo vreme da sebi dozvolimo da se otvorimo, pustimo i budemo spremni za rasterećenje. Kada budemo spremni, okrenućemo se svojim emocijama i pustiti ih. Svako svojim tempom, u skladu sa sobom…

Postaćemo svesni da svaka od emocija ima svoj početak, sredinu i kraj. Kao kada iz daljine čuješ sirenu koja najavljuje dolazak voza, on ti sve bliže prilazi, a ti iščekuješ. Onda tutnji i klapara, duva sve oko sebe, nosi ti kosu, sipa prašinu, dok tebi skače pritisak, ubrzava ti se disanje, koža ti se ježi. I onda polako odlazi, a ti se umiruješ i gledaš ga u daljini, kao obrise negde na kraju puta. Tada uvidjaš da se završilo, ublažilo, izbledelo.

Razumi!

Ostalo nam je dalje da istražimo šta se dogodilo i zašto, da razumemo šta je dovelo do zataškavanja emocija, skrivanja i guranja pod tepih. Obično se bojimo onoga što nam je nepoznato i koliko nam je nešto strano, toliko nam se čini strašno. Tako je i sa emocijama, pogotovo onima koje su nedovoljno istražene, čije manifestacije izazivaju neprijatnost koje želimo da se rešimo. Naša reakcija na prvu loptu jeste da ih se rešimo, ali istraživanje zahteva suočavanje, jer i takve neprijatne emocije nam služe nečemu. Možda nam njihov smisao neće biti jasan, možda njihovo značenje nikada ne budemo razumeli, ali možemo da se potrudimo, da uložimo snage i pojmimo. Bilo da bolje upoznamo sebe, životnu situaciju, ljude kojima smo okruženi i šta želimo u životu, bilo da jačamo, da se prilagodjavamo ili menjamo, emocije nam prenose poruku. Takva pomoć je neprocenjiva.

Pusti…

I na kraju osvestimo da smo bili povredjeni, razočarani, da je bolelo, kuljalo i sevalo, ali da je prošlo. Da je oluja napravila štetu, da smo sami i/ili uz podršku počistili životno dvorište, okrečili ogradu i ukrasili novim detaljima. Pustili smo da prodje, a zatim se obogatili. Tek kada smo se ohrabrili da menjamo, dozvolili smo sebi da nam bude dobro, da osetimo nadahnuće i doživimo uspeh. Potapšimo sebe po ramenu i zahvalimo na neizmernoj hrabrosti za prvi i svaki naredni korak koji smo istrajali na putu promene. Ponesimo mudrost da su emocije deo nas, da nisu ni dobre, ni loše, već da postoje. Ponesimo snagu da ih pogledamo, prihvatimo kao svoje i sa njima koračamo kroz život, jer je lepše i lakše koračati sa nekim ruku pod ruku, prijateljski i saosećajno. Ponesimo širinu da pogledamo, doživimo, otpustimo i primimo. Zaslužili smo da sa emocijama živimo u saradnji, da smo povezani i nežni jedni prema drugima.