Šta možete očekivati na psihoterapiji?

Da bismo pokrenuli komunikaciju, moramo na neki način da uspostavimo kontakt. Taj prvi kontakt između klijenta i terapeuta služi za dogovor oko termina i načina viđanja. Veoma je važno da taj termin odgovara obema stranama jer će u nekom narednom periodu baš to biti dan i vreme u kome će se susreti odvijati u kontinuitetu od nedelje do nedelje, bar za prvo vreme (kasnije postoji mogućnost da se viđanja prorede na svaku drugu nedelju ili u skladu sa potrebom klijenta). Za dogovaranje je značajna tema da li će se seanse odvijati uživo ili u online varijanti. Oba imaju svoje prednosti i nedostatke, te je potrebno uzeti ih u obzir pri donošenju odluke i izabrati onu koja vam više odgovara.

Dogovoreni su dan, vreme i način rada, pa ste spremni za prvi susret koji, kao i u životu počinje upoznavanjem.

Prve seanse za cilj imaju kreiranje sigurnog okruženja, punog poverenja, a sve u atmosferi prijatnoj za rad. Zbog čega je važno da se osećate, koliko je moguće, prijatno? Skupili ste hrabrosti da nešto promenite u svom životu, dođete na terapiju i spremni ste da otvorite teme od kojih su neke toliko velike da ih nikada nikome niste ispričali, teme koje pokreću davno zakopane emocije koje ste mislili da ste potisnuli, zaboravili i da vam više ne predstavljaju problem. Međutim, otvaranje nečega tako velikog što je godinama skrivano, a što vas izjeda svojom snagom neizostavno vodi tome da se prisetite događaja koji vam nisu prijali, koji su ostavili osećanje stida ili kajanja, gubitka koji niste preboleli jer ste mislili da će proći samo od sebe, konflikta koji niste obradili, jer niste iskazali ono što ste zaista mislili i osećali. Radom na terapiji teme koje su značajne u vašem životu će se pokrenuti u novom izmenjenom okruženju, okruženju koje je bezbedno za vas, gde nećete biti povređeni kada kažete ono što mislite ili osećate. Tim procesom ići ćete sa terapeutom koji vas razume, koji je tu za vas i veruje da imate kapacitet za promenu. Uz njega/nju ćete osećati sigurnost da se bavite pitanjima koja su vam važna i tragate za odgovorima koji su dobri za vas.

Zavisno od preferencija samog terapeuta seanse mogu da budu ispunjene kreativnim procesima kroz stvaranje malih umetničkih dela slikarstvom, vajarstvom, pravljenjem kolaža ili upotrebom dramskih elemenata u simboličke svrhe. Seanse mogu biti ispunjene smehom, šalom, muzikom i prijatnom atmosferom i da uopšte ne podsećaju na scene iz filmova u kojima klijent sedi ili leži dok terapeut ozbiljno postavlja pitanje tipa: „Kakve veze to što mi govorite ima sa vašom majkom?“ Takve seanse dozvoljavaju klijentu prostor da se osetiti dovoljno opušteno da se izrazi na kreativan način, da stvara nešto novo, bolje, nešto za sebe (što mnogo nisu radili od ranog detinjstva, a možda uživaju u tome). Oslobađanje kreativnosti treba da podseti klijenta da, kao što uzme bojicu u ruku i nacrta ono što želi, tako ima pravo promeni ono što mu u životu ne prija, ima kapacitet da donese odluke i da ih realizuje u svom životu, ima odgovornost da čuje svoje potrebe i želje i da im izađe u susret.

I za kraj je realnost procesa. Kao što u životu postoje usponi i padovi, tako i na terapiji postoje susreti posle kojih imate utisak da ste stekli nove uvide, zaključili, odlučili, ali i oni u kojima osećate dosadu, smaranje i imate utisak da ne napredujete. U redu je primetiti i jedno i drugo, jer to je sastavni deo terapije, i raditi na tome. Trenuci dosade služe kao pauza od velikih radova i/ili kao priprema za rad na značajnim temama i očekivani su deo procesa. Dosada se opisuje kao nešto što nas „smara“, što nam crpi energiju, a njenim istraživanjem možemo otkriti čega je to previše, sa čim nam je teško da se suočimo.

Važno je još da znate: kada se upustite u proces ličnog rada krećete se izazovnim putem koji nije ni malo lak. Da biste nastavili da se krećete bodrite sebe, budete istrajni, ne odustajte. Povremeno pogledajte dokle ste stigli, šta ste sve već uradili za sebe, potapšite se po ramenu i pohvalite za ostvareni napredak. Želim Vam sreću na tom putu!

Nije tako loše kao što izgleda

Kakve probleme ti možeš imati?

Imaš posao, zadovoljan si.

Krov nad glavom, nisi gladan.

Imaš porodicu, svi su zdravi.

Imaš partnerku, lepo vam je zajedno.

Imaš prijatelje, družite se, proslavljate lepe trenutke.

Šta ti fali?

Naizgled ništa, a opet nisi zadovoljan, srećan.

Nema osećaja ispunjenosti.

Dani su isti… Osećaš se prazno…Ništa te preterano ne uzbuđuje, ništa te ne pokreće…I dokle tako?

Teško je živeti neostvarene dane, a teško ih je i promeniti. Gde si – tu si!

Učmalo je, al je barem poznato, nema iznenađenja, nema novih strahova.

Ali treba ti promena!

A promena zahteva angažovanje, tvoje pokretanje i akciju.

Da bi pokrenuo svoj gluteus potrebno je da ti bude dovoljno loše i da te sputava na više polja.

Ako do toga još nije došlo, opusti se… Kada bude bilo dovoljno loše promenićeš nešto i možda potražiti pomoć, a do tada polako…nije ni tako loše kao što izgleda.

Psihodramska majka

Nekoliko godina kasnije majka, već duboko zagazila u bolest, paralizovanog, iznemoglog tela, glasom koji podseća na isprekidano, sporo šaputanje, traži od starije ćerke:

„Donesi mi limunadu… ali sa malo limuna… pola kašičice meda… i sve to u pola šoljice…(duža pauza, jer se umorila od previše reči koje je morala da upotrebi da bi ćerci objasnila ono što mužu samo kaže „limunada“) one plave sa cvetićima… gore u visećem delu stoji… donesi.“

Ćerka donosi i ne priča, tako je navikla. Radi šta ti se kaže. A rado bi se ispričala sa materom, rado bi je pitala o prošlosti, sadašnjosti, o očekivanjima, nadanjima. Dok o tome razmišlja ćerka sede ispred majke, ne u želji da joj udovoljava, već da razgovaraju.

„Jel’ te boli? Šta mogu da uradim?“

Majka se uspravi, pa sedne. Namesti turban da joj kćer ne vidi ćelavu glavu i odgovori glasom sa mnogo više snage:

„Ne boli me telo, boli me duša zbog svega što sam propustila u životu, što vas dve nisam više vodila negde, bilo gde, samo da se družimo, što mi je posao, puko preživljavanje i briga što za tvog tatu, što za moju mater bila glavna preokupacija, što nisam više vodila računa o sebi, o vama, da nam ugodim, da imamo više momenata za pamćenje.“

„Radila si najbolje što si mogla.“

„Ne znam. Kao da sam tada, dok ste bile male davala sebe da biste imale što bolji i lepši život. Brige su me lomile, a niko mi nije pomagao. Bila sam besna na ceo svet, na državu, prijatelje, koleginice, rodbinu, sudbinu. Činilo mi se kao da sam nemoćna da bilo šta promenim.“

„Tako si mi izgledala, kao neko ko ne zna šta da uradi sem da preživi.“

„Čini mi se da sam ceo život samo to i radila, preživljavala.“

„Borila se.“

„Jesam…“ utihnu joj glas i kao da se zastide te sitne pohvale, ponovo se spusti u ležeći položaj i ponovo iscrpljenim glasom reče: „Pusti me da se odmorim“ i zaspa ili se bar pravila da spava kako ne bi razgovarale, kako je ćerka ne bi pitala nešto čega ne želi da se seća, što ne želi da izgovori.

Posle nekoliko besanih noći ćerka se seti razgovora sa bakom, te sutradan zatraži od majke da joj ispriča čime je sve bila zadovoljna u životu. Majka ustade iz kreveta obuče staru trenericu i ispranu majicu i krenu u baštu. Te je nešto čupkala, zatim nešto sadila. Delovalo je da se zanela u taj posao i povremeno bi prozborila koju reč što o biljka, što o ljudima. Ćerka je upijala, pokadkad bi je prekinula i pitala nešto, često nije dobijala odgovor, ali to nije ni bilo važno, radila je isto ono što i majka, čupala, pa sadila. Kako je dan odmicao posao se zaukavao i priča zagrejavala. Zatraži mati kafu i veliku čašu vode, ne puši od kad je napala bolest. Sede tako one na panjevima i ćaskaju, ni o čemu, a opet o svačemu. Da ih sad pitaš ni jedna ne bi mogla da ti ponovi o čemu se tu radilo, a nije ni bilo važno, bilo im je lepo. Što posla uradiše, uradiše, ostalo vreme provedoše u čavrljanju i slušanju dečje graje. Majka nije volela tišinu, uvek joj je teško padalo kada unuci odu, a kuća ostane pusta, samo otac i ona. Sada je uživala. Nije razmišljala ni šta će jesti, ni kad je vreme za spavanje, nije se moralo. Uživali su i ćerke i unuci. Dan kao da je trajao duže nego inače, produžio se samo zbog njih.

Jesenja iskustveno-terapijska grupa

Poneseni talasom svakodnevnih aktivnosti najčešće ne primetimo da nas nešto opterećuje sve do momenta kada pritisak postane prevelik i shvatimo da ne znamo odakle da počnemo da rešavamo nagomilane probleme. Naime, iskustvo nam je pokazalo da se problemi mladih najčešće mogu grupisati na teme koje su vezane za: emocionalne (nesigurnost u sebe i svoje potencijale, osećanje krivice, bes, stid, strahovi, partnerski problemi…) i za praktično-životne izazove (konflikti, kašnjenje, odlaganje donošenja odluka, zastoj u učenju…), a čine ih nezadovoljnim i manje funkcionalnim u svakodnevnom životu. Činjenica da su mladi danas više nego ikada spremni da rade na sebi inspirisala me je da otvorim grupu u kojoj će učesnici imati slobodu da to i ostvare.

Šta se dobija radom u grupi?

Grupa kao reprezent društva u malom pruža kontekst u kome imate priliku da saznate kako Vas drugi vide, doživljavaju i na osnovu te slike dobijete priliku da bolje razumete sebe, svoje želje, potrebe i očekivanja. Pored drugog i/ili drugačijeg sagledavanja sebe razvijate osećaj pripadanja, što Vas čini spremnijim da se otvorite prema drugima i za druge, da ih suštinski vidite, razumete i empatišete sa njima. Sa druge strane, dajete sebi priliku da vidite i budete vidjeni, da prihvatite sebe i druge, da istražujete, vežbate, grešite i otkrivate uz podršku drugih.

Uklanjanjem barijera i skidanjem maski otvara se mreža recipročnih odnosa koja Vam omogućava da u bezbednom okruženju i uz podršku drugih vežbate socijalne i emocionalne veština. Kao rezultat angažovanja postajete svesniji svojih potreba i time smanjujete mogućnost nastanka interpersonalnih (partnerskih, profesionalnih, porodičnih i ličnih) nesporazuma u budućnosti. Dugoročno gledano, jasniji uvidi i saznanja o vlastitom ponašanju, osobinama i sklonostima podstiču na akciju u realnim životnim okolnostima, što dalje vodi željenim promenama, a Vas čini zadovoljnijima.

Šta se ne dobija u grupi?

U grupi se ne dobijaju: edukacija, saveti, niti čarobna rešenja problema.  

Kome je grupa namenjena?

Svim punoletnim mladim osobama do 30 godina, raspoloženim da rade na sebi, unaprede svoje veštine i kvalitet života.

Kako se prijaviti?

Dovoljno je poslati sms na broj 062/109-5005 sa osnovnim podacima (ime, prezime, godište) kako bismo ostvarili prvi kontakt :).

Dinamika rada

Grupa će se sastajati svakog ponedeljka tokom godinu dana, a sam susret će trajati 2,5 sata. Prvi susret će se održati: 4.11.2019. od 19:00 do 21:30.

Mesto:

U Novom Sadu na adresi Bulevar vojvode Stepe br 1.

Cena:

4500 din. za 4 susreta u toku jednog meseca.

Način rada:

Psihodrama je akciona forma grupne psihoterapije koja, pored razgovora u krugu, omogućava i odigravanje scena iz prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, kao i scena koje se možda nikada u realnosti neće desiti, a potrebne su nam. Psihodramska grupa nam pruža priliku da u sigurnom okruženju istražujemo unutrašnje realnosti, da sagledamo situaciju iz perspektive drugog, bolje razmemo i prihvatamo sebe i druge, isprobavamo i uvežbavamo nova ponašanja, razvijamo svoje potencijale, spontanost i kreativnost. Najvažnije je to što uz pomoć psihodrame učimo kako je važno živeti sada i ovde, voleti i prihvatiti sebe.

Voditeljka:

Dragoslava Savić-Grujić, psihodramska savetnica psihoterapije u okviru Regionalne asocijacije za psihodramu i integrativnu primenu psihoterapije (RAIP)

Kako da razvijem samopouzdanje?

Iako verujete da vredite kao ličnost, da posedujete veštine i sposobnosti koje cenite i po kojima se razlikujete od drugih (svirate klavir, plešete, dobar ste matematičar/ka, sportista/kinja), često primećujete da ste okruženi onima koji znaju više, mogu bolje, postižu brže i u njihovom društvu osećate nelagodu. Poredite se sa drugima i zapažate osobine, sposobnosti, veštine koje ne posedujete i to smatrate svojim nedostatkom. Teže Vam je da se usredsredite na svoje kvalitete i ono što ste do sada postigli, dok pre primetite svoje greške ili propuste, ono što ne znate, ne možete, nemate razvijeno.

U društvu se retko ističete i delite svoje ideje i stavove jer smatrate da nisu dovoljno kvalitetni, stručni, nećete znati dobro da ih iznesete. Lako Vas pogodi kritika i uznemiri nedobravanje okoline, pa se u društvu češće povlačite. Teško donosite odluke, a i kada to uradite dovodite ih u pitanje i procenjujete do momenta kada taj proces počne da Vas „guši“ da bi na kraju, izmoreni preispitivanjem odustali.

Komplimente i pohvale odbacujete ili im ne priznajete dovoljno značaja jer su Vas vaspitali u duhu skromnosti, a zaslugu za svoja dostignuća pripisujete sreći ili spletu okolnosti. Skloni ste izbegavanju konflikata i traženju rešenja u vidu kompromisa ili popuštanja samo da biste izbegli nelagodu.

Nalazite se u situaciji, odnosu ili okolnostima koji Vam ne prijaju, ali se ne usudjujete da nešto promenite. Izbegavate zabavne aktivnosti jer mislite da ne zaslužujete da uživate.

Često Vam kroz glavu prodje neka od ovih misli:

„Nikada neću položiti ovaj ispit.“
„Nisam siguran/na da ću napraviti pravi izbor škole/fakulteta/posla.“
„Kako ću održati prezentaciju pred svim tim ljudima?“
„Nemam „petlju“ da joj/mu pridjem.“
„Neprijatno mi je i od pomisli šta bi drugi mogli reći/pomisliti ako ja…?“

Kada ovakvo stanje potraje osoba gubi veru da će moći da uradi nešto dobro za sebe, te se povlači i izoluje od životnih izazova koje smatra preplavljujućim. Teskoba koju oseća i unutrašnje blokade koje koče osobu da se uhvati u koštac sa životnim izazovima su sigurni znaci da se bori sa niskim samopouzdanjem. Ukoliko ovo stanje dobije šire razmere i produbi se u nepoštovanje i neprihvatanje sebe kao ličnosti, može se razviti nisko samopoštovanje. Rad na niskom samopouzdanju i samopoštovanju zahteva strpljenje, traže da im se posvetimo, što bolje razumemo, promenimo neadekvatne i prihvatimo nove, kreativnije odgovore na izazovnu situaciju.

Šta možete uraditi da povećate samopouzdanje?

Potrebno je prvo pronaći sigurno mesto, utočište iz kojeg će osoba moći sa bezbedne distance da sagleda u kojoj oblasti joj/mu je potrebna pomoć, u čemu da se ojača, koje veštine da razvije. Za mlade od 15 do 30 godina koji osećaju znake niskog samopouzdanja osmislili smo serijal psihodramskih radionica na kojima će tražiti uzroke, prekinu stare navike, prihvate nove, produktivnije, prigrle svoje potencijale i tako osnaženi nastaviti samopouzdano da koračaju kroz život.

Dinamika rada:
Radionice su iskustvenog tipa sa ograničenim trajanjem od 12 susreta. Susreti će se odvijati jedan put nedeljno, svakog četvrtka u trajanju od 2,5 sata.

Prvi susret će se održati: 14.3.2019. četvrtak od 19:00 do 21:30.

Mesto održavanja: u Novom Sadu.

Način prijavljivanja:
Zainteresovani se mogu prijaviti na broj telefona: 062/109-5005. U prijavi navesti: ime i prezime, broj telefona i godište.

Cena: 1000 din. po susretu.

Voditeljke radionica: Dragoslava Savić-Grujić dipl. pedagoškinja i psihodramska savetnica u okviru Regionalne asocijacije za psihodramu i integrativnu primenu psihoterapije (RAIP)

Poklanjanje za kraj školske godine

“Davne, osamdeset i neke, nam se razbolela učiteljica i ubrzo otišla u penziju. Mnogo smo je voleli. Skupilo se nas nekoliko kupilo buket cveća u ime celog odeljenja i otišlo joj u posetu. Domaćinski nas je dočekala, skuvala belu kafu, pili smo iz fildžana, bilo je nezaboravno.”

Danas kao da se sistem vrednosti malo promenio. Vaučer za “Monu” (koji većina majki ne mogu sebi da priušte), HM, kožne torbe, pozlaćeni satovi, baštenski nameštaj, bicikl, mobilni i još kakve sitnice u vidu parfema i nakita, po principu što veće i/ili što skuplje. A pre toga dogovaranje u roditeljskoj viber grupi, koliko para, te malo je, te puno je, te ne zaslužuje, te samo je jednom kraj godine.

Šta poklanjamo i da li istinski znamo osobu kojoj poklanjamo? Šta poručujemo tim poklonima? Kakvu poruku poklonom šaljemo? I zbog čega poklanjamo?

Darujemo delom zato što želimo da usrećimo druge, delom iz tradicije. Nekada su deca poklanjala kreativne radove kao jedinstvena umetnička dela i znak pažnje. Godine su prolazile, menjali su se roditelji, menjala su se deca, tradicija poklanjanja se menjala. Postalo je isfurano da poklanjamo novčanike, pa smo prešli na torbe, kada su nam torbe dosadile, prešli smo na parfeme. Parfeme su zamenili zlato i satove, a njih vaučeri, koje su pogurali mobilni i tableti. Darujemo vaspitačice kada nam dete završi predškolsko, jer se to sada smatra malom maturom, pa učiteljice, jer božemoj više niko neće o deci brinuti kao što je ona/on, pa razredne starešine što su ih trpeli kroz pubertet, pronalaženje sebe i raznorazne krize.

Darujemo nastavni kadar za kraj četvorogodišnjeg školovanja kao oblik izražavanja zahvalnosti za trud koji je učitelj/ca uložio/la u njihov razvoj, kao sećanje na baš tu generaciju džaka i školski put koji su zajedno prošli. Znamo razlog zbog koga poklanjamo, još samo da se usaglasimo šta je prikladno da poklonimo jednom prosvetnom radniku. Nevolja je naše zemlje što prosvetni radnici nisu plaćeni u skladu sa onim koliko ulože truda u radu sa decom, pa spram toga roditelji smatraju da je primereno skupiti novca za skup poklon kako bi se nadoknadila neadekvatna plata. Još je veća nevolja kada se poklanja ono što bismo voleli sami da dobijemo, a ne uzimamo u obzir osobu kojoj poklanjamo. Tako nastaju dve razočarane strane. Pa kako onda pokloniti učitelju/ci?

Poklon treba da nosi značenje da nam je stalo do nekoga, da ga/je cenimo i poštujemo. “Poklon koji cenimo je onaj koji nas podseća na nekoga koga volimo”, kaže psiholanalitičar Samjuel Lepastier. Za takav poklon koji će kod primaoca pobuditi pozitivne emocije nam je potrebnija mašta, nego velika količina novca. Za takav poklon nam je potrebna dečja kreativnost i želja da nekoga obraduju. Poklon za koji smo se potrudili da pokrene emocije, ostaće u srcu onoga kome je poklonjen i govoriće da tu osobu prihvatamo takvu kakva jeste. Takav poklon će ostaviti pečat u sećanju onoga ko ga je primio i podsetiće na decu od kojih je dobijen. Poklonimo od srca, pa ćemo lako izabrati i ono “šta”.

Šta možemo da radimo sa dosadom?

“Svaki dan mi je isti… Umorila sam se od toga da ustanem, gledam društvene mreže, odradim neke osnovne kućne obaveze, tek toliko koliko moram… Razvlačim se od kreveta do fotelje, od spavaće do dnevne sobe, kosti me bole od izležavanja… Nemam volje ni za šta, mrzi me da počnem da čitam… Započnem da gledam neki film, ali mi na pola misli odlutaju. Smaram se, ništa mi se ne radi…”

Prve nedelje izolacije smo uživali u neočekivanom, prinudnom odmoru, posle smo se reogranizovali i uskladili sa porodičnim, poslovnim i društvenim obavezama. Sada nam se ukazuje vreme sa kojim ne znamo šta da radimo. Većini nas je ovo stanje poznato kao dosada koja nastaje kada se nalazimo u situaciji u kojoj se ne dešava ništa što mi smatramo važnim, ništa što mi želimo. Dosadno nam je u školi/na faxu da slušamo gradivo kojem ne vidimo smisao i svrhu (Šta će mi to u životu?). Dosadno nam je na poslovnom sastanku da slušamo izveštaj koji nema nikakve veze sa našim poslom, a nije nam prijatno da izadjemo iz situacije (Šta mi to treba?). Dosadno nam je u izolaciji, kada su nam uobičajene aktivnosti koje smo obavljali van kuće nedostupne, a ne možemo da pronadjemo nešto čime bismo ispunili vreme (Šta sad?). Zajednički imenilac za ove primere je da se osećamo primoranim da sedimo u okruženju i situaciji koja nam ne prija i nad kojom nemamo kontrolu, te se isključujemo i sebe opterećujemo mislima da želimo da budemo na drugom mestu i radimo nešto drugo. Dosada je u suštini neprijatno osećanje koja nas pokreće na neku akciju u kojoj ćemo ili izaći iz situacije ili je promeniti. Šta možemo da radimo sa dosadom?

Za početak je važno da budemo svesni kada nam je dosadno, čime se to bavimo ili ne bavimo dok nam je dosadno, sa kim smo, gde se nalazimo, koja aktivnost nam je dosadna. Dok se dosadjujemo istražimo šta sve ne želimo da radimo, o čemu ne želimo da mislimo, čega ne želimo da se sećamo, istražimo sve što nas ne zanima, ne volimo, što nam je dosadno. Postanimo svesni uticaja koji dosada ima na nas, prisetimo se koliko nas dosada iscrpljuje, fizički nam oduzima energiju da se pokrenemo i bilo šta promenimo, te stoga ostajemo, smoreni i umorni.

Šta bi se dogodilo da nam nije dosadno? Šta bismo radili da se ne dosadjujemo? Odgovor je krajnje jednostavan, bavili bismo se onim što nas istinski zanima. Dosada blokira naša prava interesovanja koja nas iskreno iz dubine motivišu da se pokrenemo, stvaraju nam toplinu u stomaku i osmeh na licu. Medjutim, često nam je teško da odredimo šta je to što nas pokreće, šta su naša prava interesovanja. Dosada je tada pomoćnik koji nam obezbedjuje vreme u kome ćemo dopustiti sebi da se preispitamo šta nam je važno, prisetimo se u čemu smo uživali, da nam slobodu da probamo da napravimo nešto novo, da budemo kreativni, ponovo stvaramo. Iz dosade su u pećinama nastala prva umetnička dela, nešto kasnije neka od najvećih otkrića svih vremena. Iz dosade su nastale dečje igre, novi alati čija je ideja bila da nam olakšaju život, jedna od najlepštih književnih dela. Dosada je saveznik koji nas pokreće da nešto uradimo. Kako onda da se pokrenemo?

“Gledaj u tačku dok ti ne sine ideja šta da radiš”, pročitala sam na društvenim mrežama jedan citat. Može i tako, a možemo da prebiramo po sopstvenom iskustvu i otkrijemo konstruktivne načine da prekinemo dosadu. Možemo sebi da postavimo ova dva pitanja:
Šta bih sada mogao/la da radim?
Šta želim da radim?
Odgovori će biti smernice za maštu, kreacije, akcije koje planiramo da ostvarimo i u njima uživamo. Kada nam vreme stane i u isti mah proleti znaćemo da smo radili nešto što nas iskreno zanima, što nam zaokuplja pažnju u potpunosti, čini nas ispunjenim i zadovoljnim. To je znak da smo pobedili dosadu!