Upoznajmo psihodramu

Šta se događa kada prvi put dođete na psihodramsku grupu? Prvo i osnovno svi učesnici i voditelj/ka sede u krugu kako bi svako svakoga mogao da vidi, doživi kao sebi slične, jednake i ravnopravne u granicama i sa pravilima koje svi zajedno, kao grupa definišu. Zatim se kroz različite igrice učesnici predstavljaju da bi se što bolje upoznali. Cilj ovih aktivnosti nije da svakome zapamtite ime, već da istinski upoznate tu osobu, da je pitate iz detinje radoznalosti ko je on/ona, kakav/kakva je, zašto je baš sada tu gde jeste.  Najčešće su igrice opuštajuće i zabavne, pune šale i smeha. Kada se bolje upoznamo postepeno se uvodi rad na psihodramskoj sceni u kojem je većina učesnika angažovano da nešto kaže, ponovi neku radnju, pokret ili jednostavno posmatra. Onome ko se prvi put susreće sa psihodramskim načinom rada o čemu ne znam ništa ili veoma malo, nije lako objasniti rečima o čemu se tu radi, mnogo je lakše psihodramu doživeti. Ako bi ipak pokušali objašnjenje bi zvučalo ovako: psihodrama je forma psihoterapije koja omogućava ljudima da isprobaju različite načine suočavanja sa problemima, bez opcije da će biti kažnjeni jer su načinili nekakvu grešku. Psihodrama je vežba za život u sigurnim uslovima sa grupom učesnika koji su sličnih godina, problema I želje da rade na sebi. No, mnogo jači je efekat upoznati Psihodramu na scenu u radu I direktnom susretu sa njom, jer je to moguće. Prvo možemo videti zašto je nekome važno da popriča sa nečim tako apstraktnim kao što je Psihodrama. Najčešće ćemo dobiti odgovor da učesnici ne znaju kako to izgleda biti na jednoj seansi, jednom grupnom susret, verovatno nikada nisu radili u grupi ili su prisustvovali nekim radionicama edukativnog tipa I pitaju se da li ima sličnosti. Psihodramski način rada voli da “oživi” scenu, kao u pozorištu da na nju postavi sve što je važno za taj susret. Na sceni može biti Petrovaradinska tvrđava, Dunav koji teče pored nje, trava i poljski cvetići, drvo, brežuljak, Sunce koje sija visoko na nebu. Šta biste rekli, pitali Psihodramu da se nađete u takvom okruženju? Pretpostavljam da biste se predstavili i pitali ko je ili šta je Psihodrama. Tako je uradio i jedan od učesnika naše grupe koji je istupio na scenu i time dobio “status” protagoniste, onoga koji prvi izlazi na scenu. Naišao je na Psihodramu raspoloženu za razgovor. Ona je objasnila:

„Ja sam skup misli kojima svako ko učestvuje u meni dolazi do svoje srži.“

„Koliko je vremena za to potrebno?“

„To je proces koji zavisi od osobe do osobe. Lepota je u tom procesu kojim se dolazi do srži.“

„Daj mi neke smernice.“

„Od mene možeš čuti razna iskustva i upoznati različita ponašanja.“

Učesnici sa više psihodramskog staža uključili su se u rad i pomogli protagonisti dodajući različite ideje:

„Kroz mene se učesnici mogu upoznati sa novim načinima rešavanja problema.“

„Pružam prostor u kojem učesnici mogu iskreno da se otvore.“

„Ja sam ogledalo u kojem se vide različiti načini ponašanja od kojih svaki učesnik/ca može da izabere promenu koja je dobra za nju/njega.“

Svaka psihodramska akcija je jedinstvena, baš kao što je svaka individua jedinstvena i formira se kroz odnos između protagoniste, psihodramskog psihoterapeuta i grupe, u trenutku i u prostoru u kojem se stvara. Tako sve počinje, spontano i opušteno i tako se nastavlja u radu sa drugim i drugačijim temama, u društvu, uz empatiju i podršku, zajedno.

Jesenja iskustveno-terapijska grupa

Poneseni talasom svakodnevnih aktivnosti najčešće ne primetimo da nas nešto opterećuje sve do momenta kada pritisak postane prevelik i shvatimo da ne znamo odakle da počnemo da rešavamo nagomilane probleme. Naime, iskustvo nam je pokazalo da se problemi mladih najčešće mogu grupisati na teme koje su vezane za: emocionalne (nesigurnost u sebe i svoje potencijale, osećanje krivice, bes, stid, strahovi, partnerski problemi…) i za praktično-životne izazove (konflikti, kašnjenje, odlaganje donošenja odluka, zastoj u učenju…), a čine ih nezadovoljnim i manje funkcionalnim u svakodnevnom životu. Činjenica da su mladi danas više nego ikada spremni da rade na sebi inspirisala me je da otvorim grupu u kojoj će učesnici imati slobodu da to i ostvare.

Šta se dobija radom u grupi?

Grupa kao reprezent društva u malom pruža kontekst u kome imate priliku da saznate kako Vas drugi vide, doživljavaju i na osnovu te slike dobijete priliku da bolje razumete sebe, svoje želje, potrebe i očekivanja. Pored drugog i/ili drugačijeg sagledavanja sebe razvijate osećaj pripadanja, što Vas čini spremnijim da se otvorite prema drugima i za druge, da ih suštinski vidite, razumete i empatišete sa njima. Sa druge strane, dajete sebi priliku da vidite i budete vidjeni, da prihvatite sebe i druge, da istražujete, vežbate, grešite i otkrivate uz podršku drugih.

Uklanjanjem barijera i skidanjem maski otvara se mreža recipročnih odnosa koja Vam omogućava da u bezbednom okruženju i uz podršku drugih vežbate socijalne i emocionalne veština. Kao rezultat angažovanja postajete svesniji svojih potreba i time smanjujete mogućnost nastanka interpersonalnih (partnerskih, profesionalnih, porodičnih i ličnih) nesporazuma u budućnosti. Dugoročno gledano, jasniji uvidi i saznanja o vlastitom ponašanju, osobinama i sklonostima podstiču na akciju u realnim životnim okolnostima, što dalje vodi željenim promenama, a Vas čini zadovoljnijima.

Šta se ne dobija u grupi?

U grupi se ne dobijaju: edukacija, saveti, niti čarobna rešenja problema.  

Kome je grupa namenjena?

Svim punoletnim mladim osobama do 30 godina, raspoloženim da rade na sebi, unaprede svoje veštine i kvalitet života.

Kako se prijaviti?

Dovoljno je poslati sms na broj 062/109-5005 sa osnovnim podacima (ime, prezime, godište) kako bismo ostvarili prvi kontakt :).

Dinamika rada

Grupa će se sastajati svakog ponedeljka tokom godinu dana, a sam susret će trajati 2,5 sata. Prvi susret će se održati: 4.11.2019. od 19:00 do 21:30.

Mesto:

U Novom Sadu na adresi Bulevar vojvode Stepe br 1.

Cena:

4500 din. za 4 susreta u toku jednog meseca.

Način rada:

Psihodrama je akciona forma grupne psihoterapije koja, pored razgovora u krugu, omogućava i odigravanje scena iz prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, kao i scena koje se možda nikada u realnosti neće desiti, a potrebne su nam. Psihodramska grupa nam pruža priliku da u sigurnom okruženju istražujemo unutrašnje realnosti, da sagledamo situaciju iz perspektive drugog, bolje razmemo i prihvatamo sebe i druge, isprobavamo i uvežbavamo nova ponašanja, razvijamo svoje potencijale, spontanost i kreativnost. Najvažnije je to što uz pomoć psihodrame učimo kako je važno živeti sada i ovde, voleti i prihvatiti sebe.

Voditeljka:

Dragoslava Savić-Grujić, psihodramska savetnica psihoterapije u okviru Regionalne asocijacije za psihodramu i integrativnu primenu psihoterapije (RAIP)

Psihodramska grupa za roditelje

Iako je poznato da ne postoje savršen roditelj društvene mreže su preplavljene slikama srećnih roditelja sa nasmejanom decom koji nameću standard roditeljstvu. Spoljašnji pritisak i borba sa vremenom da majka, pa i otac ostvari sve svoje obaveze, provede kvalitetno vreme sa detetom, pa još bude uspešan/na u poslu, posveti se druženju i uživa u slobodnom vremenu nekada predstavljaju preveliki teret. Kada se tome doda velik izbor “najboljih” teorija roditeljstva, najkvalitetniji saveti dobronamernih iz okruženja, ne iznenadjuje činjenica da je prosečan roditelj preplavljen osećajem da nije dovoljno posvećen, da ne vlada emocijama, da nije dovoljno dobar uzor.

Nema roditelja kome kroz glavu, pa i naglas, nisu prošle neke od misli:

“Nemam strpljenja za svakodnevne izazove.”
“Iznerviram se kada me ne slušaju.”
“Nemam vremena da se igram sa svojim detetom.”
“Kada se obraćam svom detetu čujem reči moje mame/mog tate.”

Nema roditelja koji nije bar jednom osetio zbunjenost, zabrinutost, ljutnju, pa i krivicu, posumnjao u sebe i doveo u pitanje svoje sposobnosti. No, preplavljenost emocijama samo nam odmaže i dovode do toga da pomislimo da nismo u stanju da pronadjemo izlaz iz začaranog kruga životnih okolnosti koje nam ne prijaju. Istina je da se svako od nas našao u neočekivanom spletu okolnosti koji nas je omeo u uobičajenom funkcionisanju, a koji je prevazilazio naše mogućnosti da se nosimo sa novonastalom situacijom. Neki od nas su uz podršku bliskih osoba prevladali date okolnosti i iz njih izašli osnaženi, dok su drugi osetili posledice u vidu umora, slabije motivacije, češćeg pravljenja grešaka, nezainteresovanosti za druženje i komunikaciju, koje su se umnožavale.

Kako roditeljstvo ne treba da bude stalna borba, iako se u momentima tako čini, osmislili smo program za roditelje kojim želimo da Vam pružimo podršku da osnažite svoje potencijale, ponovo uspostavite balans i sa uživanjem prigrlite ulogu majke/oca.

Serijal psihodramskih radionica “Temelj roditeljstva” je iskustvenog tipa i namenjen je onima koji već jesu roditelji i onima “u nastajanju”, a koji se suočavaju sa svojim izazovima, sumnjama i zabrinutostima.  Osmišljene su tako da se kroz 10 susreta bavimo temama: sagledavanje identiteta, očekivanja i emocija, socijalnim veštinama, spontanosti i kreativnosti.

Ukoliko želite da budete okruženi razumevanjem, prihvatanjem i da osnažite svoje roditeljske potencijale pridružite nam se.

Dinamika rada:

Susreti će se odvijati jedan put nedeljno, svake srede u trajanju od 2,5 sata.

Prvi susret će se održati: 20.02.2019. sreda od 19h do 21:30.

Mesto održavanja:

Na adresi Pavla Papa 1 (interfon broj 1) u Novom Sadu, u prijatnoj atmosferi i u malim grupama vodićemo računa o razvoju i potrebama svakog pojedinca.

Način prijavljivanja:

Zainteresovani se mogu prijaviti na broj telefona: 062/109-5005 do 19.2.2019. U poruci navesti: ime i prezime, broj telefona i godište. 

Cena: promotivna cena pojedinačne radionice je 800 din.

Voditeljke radionica:    

Dragoslava Savić-Grujić dipl. pedagoškinja i psihodramska savetnica u okviru Regionalne asocijacije za psihodramu i integrativnu primenu psihoterapije (RAIP)

Ivana Kojić dipl. vaspitač i psihodramska savetnica u okviru Regionalne asocijacije za psihodramu i integrativnu primenu psihoterapije (RAIP)

Dobrodošli!

Kako izgleda jedna psihodramska seansa?

Psihodrama se odigrava u jednoj prostoriji koja je ispunjena stolicama postavljenim u krug. Nikakvi posebni uslovi nisu posebni sem da se učesnici osećaju prijatno dok rade. Sedenje u krugu poverenja predstavlja sigurno mesto, iz njega ništa ne izlazi, sadržaj ostaje izmedju učesnika/ca i voditelja/ke. Scene iz detinjstva, neostvarene ideje, planovi koje nismo podelili nigde. U psihodramskom krugu sedimo, gledamo jedni druge i pomno slušamo. Učesnici govore kada žele i ono što žele da podele. Iz kruga prelazimo na scenu, deo prostorije koji je nazvan po pozorišnoj sceni, jer se na njoj odvija sva akcija. Ustajao bi prvi, najhrabriji od učesnika i predstavljao svoju priču, a ostali bi mu pomagali. Njega smo zvali protagonista/kinja, prema starim Grcima onaj koji je bio prvi u akciji i prvi ulazio u borbu. Protagonista/kinja nam je predstavljao svoj svet, ljude kojima je bio okružen, odnose u kojima su se nalazili, mesto u kome je obitavao, prirodu koja ga je okruživala. On bi predstavljao, a ostali učesnici bi oživljavali taj svet na sceni. Postajali bi njegovi pomoćnici koji su se kretali ili stajali, govorili tekst koji im protagonista/kinja nameni, smejali se i plakali, psovali sa zadovoljstvom, ali se svaki put trudili da verodostojno predstave protagonistine/kinjine stavove, emocije, ponašanje. Moreno, osnivač psihodrame, je elemente koji su pomagali u odigravanju protagonistinog/kinjinog rada nazvao pomoćnim egoima.

Pomoćni egoi bi predstavljali i oslikavali protagonistin/kinjin svet, dok ih voditelj, psihoterapeut, u tom procesu usmerava. Ulaze u uloge mame, starijeg brata, nastavnika ili komšije. Na sceni se dešava nestvarno, a opet tako realno: reke teku po sredini prostorije, ćupovi pričaju, lampe pevaju, papagaji se svadjaju. Magija se odvija pred našim očima i svi učestvuju u njoj. Na sceni dominira spontanost koja povezuje dve realnosti: ovu svakodnevnu u kojoj svi učestvuju i ovu dramsku koju smo stvorili u našoj grupi sa ciljem da istražujemo unutrašnji svet protagoniste/kinje. Istraživanje polazi od periferije ka centru, od sadašnjosti ka bližoj i daljoj prošlosti, od trenutnog nemira, ka suštinskim osećanjima. Akcijom prolazimo, kao u Žil Vernovom „Putu u središte Zemlje“, kroz šarolike slojeve protagonistinog/kinjinog iskustva, isprepletane odnose značajnih i manje značajnih osoba u njegovom životu, izmiksane doživljaje, podsticane i/ili zabranjene emocije, (ne)izrečene nade, (ne)ostvarene snove. Protagonista/kinja se uživljava u svaku ulogu, scenu, dogadjaj i istražuje, povezuje, uvidja, do/proživljava.

Po završetku protagonista/kinja izlazi sa nečim novim, drugačijim ili starim, ali sa idejom da ga primeni na novi, do sada ne upotrebljen, način. Scena se raspušta i svi se vraćamo u krug gde delimo lične doživljaje, osećaje koji su se pokrenuli u nama u odnosu na temu. Moreno je taj element nazvao šering, a meni više liči na darovanje dela sebe onome ko se otvorio.

Svaki rad je priča za sebe, jedan deo života, jedna bolna točka koja traži zaceljenje. Predstavljanjem protagonista/kinja oživljava svoju temu, ali se distancira od nje i ima mogućnost da realnije sagleda i uvidi šta ga istinski muči. Povezujući staro i novo, otkriveno i naučeno, protagonista/kinja stvara uvide značajne za njega/nju i sa tim saznanjima odlazi u stvaran svet. Bilo da napravi neku praktičnu promenu u svom životu, da drugačije doživljava pojedine situacije ili da prihvati, uvek je na dobitku, jer posle rada ne ostaje isti/a. Protagonista/kinja postaje bogatiji/a za jedno novo iskustvo, novi osećaj, doživljaj, misao i tako raste, tempom koji mu/joj odgovara i prija.