Šta možete očekivati na psihoterapiji?

Da bismo pokrenuli komunikaciju, moramo na neki način da uspostavimo kontakt. Taj prvi kontakt između klijenta i terapeuta služi za dogovor oko termina i načina viđanja. Veoma je važno da taj termin odgovara obema stranama jer će u nekom narednom periodu baš to biti dan i vreme u kome će se susreti odvijati u kontinuitetu od nedelje do nedelje, bar za prvo vreme (kasnije postoji mogućnost da se viđanja prorede na svaku drugu nedelju ili u skladu sa potrebom klijenta). Za dogovaranje je značajna tema da li će se seanse odvijati uživo ili u online varijanti. Oba imaju svoje prednosti i nedostatke, te je potrebno uzeti ih u obzir pri donošenju odluke i izabrati onu koja vam više odgovara.

Dogovoreni su dan, vreme i način rada, pa ste spremni za prvi susret koji, kao i u životu počinje upoznavanjem.

Prve seanse za cilj imaju kreiranje sigurnog okruženja, punog poverenja, a sve u atmosferi prijatnoj za rad. Zbog čega je važno da se osećate, koliko je moguće, prijatno? Skupili ste hrabrosti da nešto promenite u svom životu, dođete na terapiju i spremni ste da otvorite teme od kojih su neke toliko velike da ih nikada nikome niste ispričali, teme koje pokreću davno zakopane emocije koje ste mislili da ste potisnuli, zaboravili i da vam više ne predstavljaju problem. Međutim, otvaranje nečega tako velikog što je godinama skrivano, a što vas izjeda svojom snagom neizostavno vodi tome da se prisetite događaja koji vam nisu prijali, koji su ostavili osećanje stida ili kajanja, gubitka koji niste preboleli jer ste mislili da će proći samo od sebe, konflikta koji niste obradili, jer niste iskazali ono što ste zaista mislili i osećali. Radom na terapiji teme koje su značajne u vašem životu će se pokrenuti u novom izmenjenom okruženju, okruženju koje je bezbedno za vas, gde nećete biti povređeni kada kažete ono što mislite ili osećate. Tim procesom ići ćete sa terapeutom koji vas razume, koji je tu za vas i veruje da imate kapacitet za promenu. Uz njega/nju ćete osećati sigurnost da se bavite pitanjima koja su vam važna i tragate za odgovorima koji su dobri za vas.

Zavisno od preferencija samog terapeuta seanse mogu da budu ispunjene kreativnim procesima kroz stvaranje malih umetničkih dela slikarstvom, vajarstvom, pravljenjem kolaža ili upotrebom dramskih elemenata u simboličke svrhe. Seanse mogu biti ispunjene smehom, šalom, muzikom i prijatnom atmosferom i da uopšte ne podsećaju na scene iz filmova u kojima klijent sedi ili leži dok terapeut ozbiljno postavlja pitanje tipa: „Kakve veze to što mi govorite ima sa vašom majkom?“ Takve seanse dozvoljavaju klijentu prostor da se osetiti dovoljno opušteno da se izrazi na kreativan način, da stvara nešto novo, bolje, nešto za sebe (što mnogo nisu radili od ranog detinjstva, a možda uživaju u tome). Oslobađanje kreativnosti treba da podseti klijenta da, kao što uzme bojicu u ruku i nacrta ono što želi, tako ima pravo promeni ono što mu u životu ne prija, ima kapacitet da donese odluke i da ih realizuje u svom životu, ima odgovornost da čuje svoje potrebe i želje i da im izađe u susret.

I za kraj je realnost procesa. Kao što u životu postoje usponi i padovi, tako i na terapiji postoje susreti posle kojih imate utisak da ste stekli nove uvide, zaključili, odlučili, ali i oni u kojima osećate dosadu, smaranje i imate utisak da ne napredujete. U redu je primetiti i jedno i drugo, jer to je sastavni deo terapije, i raditi na tome. Trenuci dosade služe kao pauza od velikih radova i/ili kao priprema za rad na značajnim temama i očekivani su deo procesa. Dosada se opisuje kao nešto što nas „smara“, što nam crpi energiju, a njenim istraživanjem možemo otkriti čega je to previše, sa čim nam je teško da se suočimo.

Važno je još da znate: kada se upustite u proces ličnog rada krećete se izazovnim putem koji nije ni malo lak. Da biste nastavili da se krećete bodrite sebe, budete istrajni, ne odustajte. Povremeno pogledajte dokle ste stigli, šta ste sve već uradili za sebe, potapšite se po ramenu i pohvalite za ostvareni napredak. Želim Vam sreću na tom putu!

Šta možemo da radimo sa dosadom?

“Svaki dan mi je isti… Umorila sam se od toga da ustanem, gledam društvene mreže, odradim neke osnovne kućne obaveze, tek toliko koliko moram… Razvlačim se od kreveta do fotelje, od spavaće do dnevne sobe, kosti me bole od izležavanja… Nemam volje ni za šta, mrzi me da počnem da čitam… Započnem da gledam neki film, ali mi na pola misli odlutaju. Smaram se, ništa mi se ne radi…”

Prve nedelje izolacije smo uživali u neočekivanom, prinudnom odmoru, posle smo se reogranizovali i uskladili sa porodičnim, poslovnim i društvenim obavezama. Sada nam se ukazuje vreme sa kojim ne znamo šta da radimo. Većini nas je ovo stanje poznato kao dosada koja nastaje kada se nalazimo u situaciji u kojoj se ne dešava ništa što mi smatramo važnim, ništa što mi želimo. Dosadno nam je u školi/na faxu da slušamo gradivo kojem ne vidimo smisao i svrhu (Šta će mi to u životu?). Dosadno nam je na poslovnom sastanku da slušamo izveštaj koji nema nikakve veze sa našim poslom, a nije nam prijatno da izadjemo iz situacije (Šta mi to treba?). Dosadno nam je u izolaciji, kada su nam uobičajene aktivnosti koje smo obavljali van kuće nedostupne, a ne možemo da pronadjemo nešto čime bismo ispunili vreme (Šta sad?). Zajednički imenilac za ove primere je da se osećamo primoranim da sedimo u okruženju i situaciji koja nam ne prija i nad kojom nemamo kontrolu, te se isključujemo i sebe opterećujemo mislima da želimo da budemo na drugom mestu i radimo nešto drugo. Dosada je u suštini neprijatno osećanje koja nas pokreće na neku akciju u kojoj ćemo ili izaći iz situacije ili je promeniti. Šta možemo da radimo sa dosadom?

Za početak je važno da budemo svesni kada nam je dosadno, čime se to bavimo ili ne bavimo dok nam je dosadno, sa kim smo, gde se nalazimo, koja aktivnost nam je dosadna. Dok se dosadjujemo istražimo šta sve ne želimo da radimo, o čemu ne želimo da mislimo, čega ne želimo da se sećamo, istražimo sve što nas ne zanima, ne volimo, što nam je dosadno. Postanimo svesni uticaja koji dosada ima na nas, prisetimo se koliko nas dosada iscrpljuje, fizički nam oduzima energiju da se pokrenemo i bilo šta promenimo, te stoga ostajemo, smoreni i umorni.

Šta bi se dogodilo da nam nije dosadno? Šta bismo radili da se ne dosadjujemo? Odgovor je krajnje jednostavan, bavili bismo se onim što nas istinski zanima. Dosada blokira naša prava interesovanja koja nas iskreno iz dubine motivišu da se pokrenemo, stvaraju nam toplinu u stomaku i osmeh na licu. Medjutim, često nam je teško da odredimo šta je to što nas pokreće, šta su naša prava interesovanja. Dosada je tada pomoćnik koji nam obezbedjuje vreme u kome ćemo dopustiti sebi da se preispitamo šta nam je važno, prisetimo se u čemu smo uživali, da nam slobodu da probamo da napravimo nešto novo, da budemo kreativni, ponovo stvaramo. Iz dosade su u pećinama nastala prva umetnička dela, nešto kasnije neka od najvećih otkrića svih vremena. Iz dosade su nastale dečje igre, novi alati čija je ideja bila da nam olakšaju život, jedna od najlepštih književnih dela. Dosada je saveznik koji nas pokreće da nešto uradimo. Kako onda da se pokrenemo?

“Gledaj u tačku dok ti ne sine ideja šta da radiš”, pročitala sam na društvenim mrežama jedan citat. Može i tako, a možemo da prebiramo po sopstvenom iskustvu i otkrijemo konstruktivne načine da prekinemo dosadu. Možemo sebi da postavimo ova dva pitanja:
Šta bih sada mogao/la da radim?
Šta želim da radim?
Odgovori će biti smernice za maštu, kreacije, akcije koje planiramo da ostvarimo i u njima uživamo. Kada nam vreme stane i u isti mah proleti znaćemo da smo radili nešto što nas iskreno zanima, što nam zaokuplja pažnju u potpunosti, čini nas ispunjenim i zadovoljnim. To je znak da smo pobedili dosadu!

Čemu smo se prilagodili?

Ovih dana…
…kao da je sve normalno, uigrano, mirno
…kao da smo napravili svoj, novi ritam
…kao da smo zadovoljni, srećni, ispunjeni
…kao da nam ništa ne fali
…kao da je sve ok.

Nova situacija sama po sebi nosi neizvesnost, urušava osećaj sigurnosti i kao takva nas tera da se promenimo. Od nas se traži da izmenimo dotadašnji način života, prilagodimo svoje ponašanje i navike novononastalim okolnostima, traži se da radimo nešto novo kako bismo se uklopili u izmenjeno stanje. Tokom života smo se mnogo puta nalazili u situacijama da se prilagodjavamo, čak i kada toga nismo bili svesni. Prilagodjavali smo se na osobe koje su nas čuvale, na vrtić, na školu, sedenje u klupi i dugačke časove, na sportski tim, drugare, profesore, kolege, rodjake, komšije. Svaka nova životna faza zahtevala je od nas da se prilagodimo i suočimo sa novim izazovima. Tokom tih perioda preuzimali smo i odredjene uloge sa kojima smo bili zadovoljni ili ne, koje su nam bile nametnute (niko nas nije pitao da li želimo mladjeg brata/sestru, a opet smo ih dobili), koje smo sami izabrali (želeli smo da studiramo ili da se zaposlimo, ili smo rešili da nas drugaricina ćerka zove “tetka”). Za neke uloge smo sami doneli odluku (svojevoljno smo pristali da nekome budemo suprug/supruga), neke smo izgubili (došao je momenat kada smo u životu izgubili ulogu unuke/unuka), neke smo zamenili sa novim i boljim (završetkom fakulteta i pronalaskom posla ulogu studenta smo zamenili ulogom zaposlenog), a neke nikada nismo ni imali, a silno smo ih želeli (možda smo želeli da nekome budemo mama/tata, ali nam se to nije ostvarilo).

Sa svim tim promenama, koje su razvojne i uobičajene za većinu ljudi, smo se suočavali onako kako smo to u odredjenom uzrastu najbolje znali i umeli. Dogadjalo nam se da iz jedne faze u drugu predjemo bez većih teškoća, dok su nam neki stadijumi izuzetno teško pali. Vraćanjem unazad sigurno imamo sećanje da smo vidjali jednog druga/drugaricu kako sedi sam/a, izdvojen/a dok jede užinu. Možda je neko od nas bio taj dečak ili devojčica koji nikako nisu mogli da pronadju druga za igru, koga su svi izbegavali, ko se nikako nije uklopio i ko je zbog toga patio. Ipak većina nas se pronašla svoje mesto bar u jednoj grupici ili paru u kojem se oseća bezbedno i prihvaćeno i koja nam u ovom period izolacije predstavlja sigurno utočište.

Nova situacija, koja više i nije tako nova promenila je štošta u našim životima. Posle šoka i neverice da nam se nešto tako neodredjeno dogadja, većina nas je bila u situaciji da se na neki način protivi vanrednim merama, bilo aktivno, neprihvatanjem predloženih mera izolacije, bilo pasivno, sedeći u kući smo tiho tugovali ili bili besni na one koji ne vode računa o sebi i drugima. Ono što je sigurno jeste da ljudi različito reaguju na istu situaciju, što smo i doživeli ovih dana. Kako je vreme odmicalo svako se snalazio na svoj način. Jedni su se preselili na selo kod bližnjih, pojačali internet konekciju za rad od kuće, počeli da sade baštu, a deci raskrčili dvorište. Drugi su sedeli danima pokriveni ćebetom i tiho šaputali da se to njima ne dogadja, a potom uvideli da se planeta i dalje vrti, da svet nije stao, da biljke rasu, deca se radjaju. I jedni i drugi su odreagovali najbolje za sebe, u skladu sa svojim kapacitetima. Izazovna situacija je sve nas podstakla da se prilagodimo tako što smo bili prinudjeni da pogledamo u sebe i procenimo svoje sposobnosti, reorganizujemo snage i da u skladu sa emocija, društvenim životom i iskustvima nastavimo manje ili više ispunjen života u izmenjenim okolnostima i težimo ka tome da ponovo uspostavimo ravnotežu. Čemu smo se do sada prilagodili?

Vremenu

Vreme se za neke od nas ubrzalo, za neke usporilo. Bilo kako bilo, iako imamo isti broj sati sada ih možemo iskoristiti na drugačiji način. Nekima će prijati da rade od kuće, ne idu na predavanja, uspore svoj ritam i smanje obaveze koje su do sada imali. Drugi će biti motivisani da više uče i polože ispite koji su mu ostali. Neko će pronaći posao preko interneta i, možda prvi put u životu početi da zaradjuje. Neko će se povezati sa članovima svoje porodice više nego ikada u životu, dok će drugima život u zajednici u kojoj su i pre postojali problemi, teško pasti. Ono što smo nekada učili u školi sada je više nego očigledno, vreme je relativno :). Odatle proizilazi da vreme koje imamo možemo da organizujemo kako želimo, da ga isplaniramo do tančina, da ga spontano ispunimo onim što nam se u trenutku radi ili pak da ne menjamo rutinu u mnogome, nego samo da je više prilagodimo svojim potrebama. Možemo i poželjno je da uradimo ono što je najbolje za nas.

Sebi

Život u neobičnim okolnostima podsetio nas je da se okrenemo sebi, svojim željama i potrebama, da se bolje upoznamo i prisetimo šta sve možemo i želimo. Mene su poslednji dani naučili bez čega sve mogu da živim, kvalitetno i ispunjeno, šta mi je važno, a šta nije. Shvatila sam da mi je važnije da u kući imam kremu za lice od brašna, da su mi osnovne namirnice mleko, musli i čokolada, da mi je važnije da čitam, da se čujem sa prijateljima i da spremam kolače. Do čega ste Vi došli?

Promeni

Ono u šta sam još sigurna jeste da je promena konstantna (veliko otkriće :)) i da bismo savladali ovu veliku planinu promena koja se stvorila pred nama, možemo jedino da živimo dan za danom. Prve nedelje smo bili zbunjeni i vrteli se izmedju mahnite kupovine, ribanja stana i žongliranja sa poslovnim i školskim obavezama. Druge nedelje smo se manje ili više reogranizovali, uživali u odmaranju i prilagodjavali se na online svet. Polako smo počeli novu situaciju da ne doživljavamo kao pretnju, već kao šansu. Otvorili smo se za druge i drugačije poglede, sagledali moguća rešenja i posmatrali van okvira. Što više prigrlimo spontanost u sebi i primenimo je u životu više ćemo imati mogućnosti da detinjom zainteresovanošću ispitujemo situaciju i bez straha da će nam neko reći da grešimo (jer realno u ovoj situaciji niko ne zna šta je ispravno) oprobavamo moguća rešenja sve dok ne pronadjemo neko koje je za nas trenutno prihvatljivo. I zapamtite odluke koje donesemo podložne su promeni i u ovoj neobičnoj situaciji dozvoljeno je da budu neobične :).

Čemu ste se tokom trajanja izolacije Vi prilagodili do sada i na koji način?

Ostati normalan u nenormalnim okolnostima

Breakfastgranolaweb-8026

Prvi dani proleća u jednom malom običnom gradu, pod neobičnim okolnostima gde je, kako se čini, vrag odneo šalu protiču u neverici. Ljudi otporni na sve i oni koji se boje svega i svih, oni koji prete i oni koji obećavaju, rafovi koji su prazni, ulice koje su puste, duše koje su suvišne ponosne da priznaju da im nedostaju drugi, slični ili različiti, samo da su tu, pa makar se svadjali, pevali, vikali, tapšali sa drugog prozora, na kratko… Ljudi koji su se zavili da se zaštite, da zaštite druge, da zaobidju u širokom luku, kao da smo posvadjani, a ne brižni. Ljudi koji su se zbili u ono kvadrata što imaju na raspolaganju, sad bliži više nego ikada u životu traže način za miran saživot.

U vazduhu lebdi prisećanje na neki zaboravljeni život, na godine kada nismo bili svesni prave opasnosti, kada se deci nije govorilo jer su još mali da bi shvatili, kada nismo znali, ni razumeli zašto naši roditelji viču jedno na drugo, a ustvari su duboko zabrinuti. U magli lebdi sećanje na devedesete, poplave, zemljotrese, razne gripove, bombarovanja, ratove. U realnosti vlada virus o kome se malo zna, a koga od milja zovu korona. Prazni rafovi u prodavnicama najavljuju nestašice stvari koji su nam realno neophodne za život, dok nas na vestima ubedjuju da imamo svega. Čekamo u redovima da bismo nabavili lekove samo da bismo pregurali naredni period i nadamo se da neće biti gore. Ne mogu, a da se ne zapitam: kako ostati normalan u nenormalnim okolnostima? Ne mogu ni da odgovorim na ovo, ali mogu da razmišljam i nadam se da će meni i/ili nekome drugom moj brainstorming nečemu poslužiti.

Svakodnevica

Trudim se da se meni i mojoj porodica dnevna rutina ne promeni mnogo, da su obroci u slično vreme, da se radi, uči, čita, odmara i spava u vreme na koje smo navikli. Rutina me čini sigurnom. Želim da znam da ujutru ustajem da gledam online školu, da radim, spremam ručak, pomažem oko školskim i domaćih radova, da se predveče družimo, smejemo i zaspimo sa novom nadom.

Rad u skladu sa okolnostima i kapacitetima

Radimo online, družimo se online, posećujemo se online, samo je kafa, na sreću prava i baš onakva kakvu volim, hladna, gorka i jaka. Iako u izmenjenim okolnostima nastavljamo da radimo poslove iz svojih soba, hodnika, špajzova, udobno zavaljeni u omiljenoj fotelji, u opuštenoj garderobi i na mestu gde je signal za Internet najjači. Ne moramo da izadjemo po lošem vremenu da bismo stigli na mesto sastanka, ne koristimo gradski prevoz i ne gubimo, tako nam dragoceno vreme koje tako uštedjeno možemo iskoristiti za nešto što više volimo. Imaju nove okolnosti i svojih prednosti…

No, mnogo važnije je raditi u skladu sa svojim kapacitetima koji su sada, u skladu sa novonastalom situacijom okrnjeni i gde su nam snage istrošene na brige i druge stvari koje nas more. Tako, pre nego što bude kasno, proverite koliko možete da preuzmete na sebe, gde možete da skratite, umanjite, oslobodite se kako biste se sačuvali za sutra, za narednu nedelju i mesec, i ostali dobro za period kada sve ovo prodje.

Osećam, mislim, reagujem

Na emotivnom planu primećujemo da nam se dogadja nešto drugačije, nešto važno, a neprijatno i ne znamo šta sa tim da uradimo. Dlanovi nam se znoje, imamo nesanicu, previše/premalo jedemo, nervozni smo, uznemireni, svadljiviji smo nego inače, plačemo za sve i svašta. U ovom trenutku, s obzirom na okolnosti ovo se može smatrati normalnim reakcijama. Dešava nam se nešto nad čime nemamo kontrolu, osećamo se ugroženi. Medjutim, ako ovo stanje potraje, a sami ne možete da se izborite sa njim, ako Vas ozbiljno remete u svakodnevnom funkcionisanju potražite podršku od bližnjih i/ili stručnu pomoć.

Kako sebi da pomognem?

Trenutno nam se dogadja nešto što se, bukvalno nikada nikome na svetu nije dogodilo, nešto što je novo i drugačije od svega što poznajemo. U toliko nepoznatih teško je pronaći šta je ispravno, ali se možemo prisetiti šta nam je pomagalo u situacijama kada smo osećali napetost, kada nam nije bilo prijatno i primeniti neko pozitivno prošlo iskustvo. Možda je ovo prilika da se setite i ponovo angažujete svoje zaboravljene talente i neiskorišćene veštine. Možda je ovo vreme da izvadite staru gitaru, slikarski pribor, vunicu i igle i započnete stvaranje. Možda je vreme za skakanje uz muziku iz mladosti, pilates vežbe ili kolce. Možda je samo vreme da se ušuškate, odgledate omiljenu seriju ili pročitate knjigu za koju do sada niste imali vremena i popijete čaj natenane.  Možda… Ja to ne znam, samo na glas razmišljam.

Kako doskočiti zavisnosti od društvenih mreža?

Živeli smo u vreme kada su se telefon sa žicom i televizor u boji smatrani velikim tehnološkim napretkom. Brojčanik koji okreneš šest puta u krug ili, devet ako zoveš u drugu opštinu, izzvekeće brojeve i onda željno očekuješ da ti se javi neko sa druge strane, ako je, eventualno u kući u to vreme kada zoveš. Znalo se da se ne zove pre 9 ujutru, posle 9 uveče, u vreme odmora od 14 do 17 i u vreme dnevnika. Bez upotrebe telefona i dogovaranja, nekako se znalo ko će kod koga doći na kafu. Bez telefona se znalo gde ćemo se naći posle škole. Znali smo da iskoristimo vreme koje provodimo zajedno da se povežemo, šalimo i razmenimo nešto značajno. Cenili smo besciljne šetnje, slučajne susrete i nova poznanstva. Videli smo ljude, srećne i tužne, i bili prisutni jedni za druge. Danas čitamo postove, twitt-ove, story-je kojima prikazujemo život na društvenim mrežama, život koji je obojan i neizmernom srećom i beskrajnom tugom, život u slikama i kratkim snimcima koji želimo da podelimo sa svetom. Danas pišemo šta smo ručali, kako smo se obukli, koliko dobro smo se proveli. Danas prikazujemo umesto da živimo. Danas se borimo sami sa sobom da iskontrolišemo vreme koje provodimo na društvenim mrežama, a neretko u tome ne uspevamo

Šta je zavisnost od interneta?

Nedovoljno poznavanje odredjene teme je ono što nas koči da se uhvatimo u koštac sa njom i nešto promenimo. Tako možemo krenuti od činjenice da se zavisnošću smatra svaka aktivnost koja nam remeti normalan način funkcionisanja. Nadalje su stručnjaci definisali zavisnost od interneta (Internet Addiction Disorder – IAD) kao klinički poremećaj sa snažnim negativnim posledicama na socijalno, radno, porodično, finansijsko i ekonomsko funkcionisanje ličnosti. Kao noviji oblik zavisnosti javlja se u vidu gubitka kontrole nad vremenom koje osoba provodi na internetu, a koje je sprečava u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Uzimajući u obzir navedeno, svako od nas je bar nekada “upao” u zavisnost od interneta, što guglajući do kasnih sati, što ćaskajući na društvenim mrežama. Na poslovni sastanak ili predavanje došli smo neispavani jer smo se začitali, zagledali i izgubili pojam o vremenu. U nekom trenutku smo postali svesni da nam aktivnosti na kompu kradu sate, pa smo se počeli kontrolisati.

Kako prepoznati zavisnost od interneta?

Osoba koja je preokupirana internetom na dnevnom nivou u većim vremenskim intervalima upotrebljava internet (a da nije kao način zaradjivanja, odnosno u sklopu posla kojim se bavi), često gubi osećaj koliko je vremena realno proveo/la na internetu i jedva čeka da mu se vrati, retko učestvuje u društvenim aktivnostima i teži da što više vremena provede za računarom. Kako vreme prolazi javlja se osećaj nemira i razdražljivosti, izlivi besa i anksioznosti, problem sa koncentracijom, učenjem i pamćenjem, zanemarivanje redovnih obaveza i prethodnih interesovanja. Navedene znake, medjutim potrebno je posmatrati samo kao smernice koje nas mogu uputiti na to da problem postoji i, u daljem radu, neophodno ih je povezati sa razvojnom fazom kroz koju osoba, najčešće mladi prolazi.

Prvi signali da problem postoji su promene u ponašanju koje odstupaju od uobičajenih, što je za svaku osobu i svaki razvojni stupanj individualno. Ono što roditelji najčešće prvo uoče je vreme koje dete/mladi provodi pred računarom. Iako nije jedini pokazatelj, vreme može biti signal koji upućuje da je momenat da porazgovarate sa svojim detetom. Kao rezultat razgovora trebalo bi da se dogovorite da upotrebu interneta držite pod kontrolom. Medjutim, ako ni posle nebrojenih pokušaja da ograničite vreme korišćenja računara, tableta ili mobilnog, ni posle neuspelih razgovora od kojih Vas hvata grč u stomaku, kada se ni posle beskrajnog razumevanja za razvojnu fazu Vaše dete vrati na staro, tada je vreme da se pokrenete i potražite pomoć.

Kako doskočiti zavisnosti od društvenih mreža?

Kako naučna i tehnološka otkrića ne možemo da usporimo, ignorišemo ili izbegnemo potrebno je da pronadjemo način da koegzistiramo sa njima. Internet je, kako se čini, izvor beskrajne zabave, ali najčešće služi kao način za izbegavanje problema u stvarnom svetu. Dobar odnos sa tehnologijom, stoga ćemo ostvariti ako preuzmemo odgovornost za sebe i svoje postojanje u njemu. U praktičnom smislu to podrazumeva da smo, kao roditelji odgovorni da najmladjima ponudimo svoje društvo umesto snimka sa youtuba (jer je roditelj, kažu pedagozi, najbolja igračka svom detetu), da se upoznamo sa drugim roditeljima na ulici, igralištu, razmenimo iskustva i medjusobno se podržimo. Nadalje je poželjno da izdvojimo vreme za svakodnevno druženje ne bi li stvorili naviku da se na dnevnom nivou pogledamo, proverimo kako smo i povežemo u okviru porodice. Možemo da usvojimo porodične rutualne u vidu nedeljne šetnje po prirodi, večeri društvenih igara, kuvanja ili bilo koje druge aktivnosti koja će postati tradicija važna samo za Vaše članove. Podsetite sebe ko i šta Vam je važno u životu i posvetite se onome ko i/ili šta Vam stoji na vrhu piramide.

Postanite dobar primer

Virtuelni svet nudi mladima, a neretko i odraslima sigurno mesto, utočište koje ne mogu da pronadju u realnosti koja sama po sebi nosi broje izazove. Iako mogu da budu iscrpljujući i stvaraju želju da pobegnemo od njih, izazovi su prekretnice na putu rasta i razvoja koje nas jačaju, čine otpornijim i sigurnijim u sebe, samosvesnijim i samopouzdanijim. Suočavanje sa životnim preprekama nas podseća da imamo snage da odlučimo šta je dobro za nas, šta nam koristi i šta nas čini srećnima. Realnost je puna izazova i kao takva, odlično mesto za vežbanje samokontrole, ako je tako doživimo. Neka Vam jedna vežba za današnji dan bude da kažete sebi da ste danas rešili da ne posegnete da proverite najnoviju vest koja Vam je iskočila na kompu i da se toga držite. Vremenom ćete prestati da obraćate pažnju na nebitne informacije koje nas lako zavedu i ukradu dragoceno vreme. Tako oslobodjeni dobićete prostor da se okrenete sebi, ponovo uspostavite odnose sa dragim osobama, kvalitetnije ispunite dan i budete zadovoljniji. Dan kada odlučite nešto da menjate je dobar dan da radite na sebi.

Kako izgleda jedna psihodramska seansa?

Psihodrama se odigrava u jednoj prostoriji koja je ispunjena stolicama postavljenim u krug. Nikakvi posebni uslovi nisu posebni sem da se učesnici osećaju prijatno dok rade. Sedenje u krugu poverenja predstavlja sigurno mesto, iz njega ništa ne izlazi, sadržaj ostaje izmedju učesnika/ca i voditelja/ke. Scene iz detinjstva, neostvarene ideje, planovi koje nismo podelili nigde. U psihodramskom krugu sedimo, gledamo jedni druge i pomno slušamo. Učesnici govore kada žele i ono što žele da podele. Iz kruga prelazimo na scenu, deo prostorije koji je nazvan po pozorišnoj sceni, jer se na njoj odvija sva akcija. Ustajao bi prvi, najhrabriji od učesnika i predstavljao svoju priču, a ostali bi mu pomagali. Njega smo zvali protagonista/kinja, prema starim Grcima onaj koji je bio prvi u akciji i prvi ulazio u borbu. Protagonista/kinja nam je predstavljao svoj svet, ljude kojima je bio okružen, odnose u kojima su se nalazili, mesto u kome je obitavao, prirodu koja ga je okruživala. On bi predstavljao, a ostali učesnici bi oživljavali taj svet na sceni. Postajali bi njegovi pomoćnici koji su se kretali ili stajali, govorili tekst koji im protagonista/kinja nameni, smejali se i plakali, psovali sa zadovoljstvom, ali se svaki put trudili da verodostojno predstave protagonistine/kinjine stavove, emocije, ponašanje. Moreno, osnivač psihodrame, je elemente koji su pomagali u odigravanju protagonistinog/kinjinog rada nazvao pomoćnim egoima.

Pomoćni egoi bi predstavljali i oslikavali protagonistin/kinjin svet, dok ih voditelj, psihoterapeut, u tom procesu usmerava. Ulaze u uloge mame, starijeg brata, nastavnika ili komšije. Na sceni se dešava nestvarno, a opet tako realno: reke teku po sredini prostorije, ćupovi pričaju, lampe pevaju, papagaji se svadjaju. Magija se odvija pred našim očima i svi učestvuju u njoj. Na sceni dominira spontanost koja povezuje dve realnosti: ovu svakodnevnu u kojoj svi učestvuju i ovu dramsku koju smo stvorili u našoj grupi sa ciljem da istražujemo unutrašnji svet protagoniste/kinje. Istraživanje polazi od periferije ka centru, od sadašnjosti ka bližoj i daljoj prošlosti, od trenutnog nemira, ka suštinskim osećanjima. Akcijom prolazimo, kao u Žil Vernovom „Putu u središte Zemlje“, kroz šarolike slojeve protagonistinog/kinjinog iskustva, isprepletane odnose značajnih i manje značajnih osoba u njegovom životu, izmiksane doživljaje, podsticane i/ili zabranjene emocije, (ne)izrečene nade, (ne)ostvarene snove. Protagonista/kinja se uživljava u svaku ulogu, scenu, dogadjaj i istražuje, povezuje, uvidja, do/proživljava.

Po završetku protagonista/kinja izlazi sa nečim novim, drugačijim ili starim, ali sa idejom da ga primeni na novi, do sada ne upotrebljen, način. Scena se raspušta i svi se vraćamo u krug gde delimo lične doživljaje, osećaje koji su se pokrenuli u nama u odnosu na temu. Moreno je taj element nazvao šering, a meni više liči na darovanje dela sebe onome ko se otvorio.

Svaki rad je priča za sebe, jedan deo života, jedna bolna točka koja traži zaceljenje. Predstavljanjem protagonista/kinja oživljava svoju temu, ali se distancira od nje i ima mogućnost da realnije sagleda i uvidi šta ga istinski muči. Povezujući staro i novo, otkriveno i naučeno, protagonista/kinja stvara uvide značajne za njega/nju i sa tim saznanjima odlazi u stvaran svet. Bilo da napravi neku praktičnu promenu u svom životu, da drugačije doživljava pojedine situacije ili da prihvati, uvek je na dobitku, jer posle rada ne ostaje isti/a. Protagonista/kinja postaje bogatiji/a za jedno novo iskustvo, novi osećaj, doživljaj, misao i tako raste, tempom koji mu/joj odgovara i prija.