Psihodramska grupa za roditelje

Iako je poznato da ne postoje savršen roditelj društvene mreže su preplavljene slikama srećnih roditelja sa nasmejanom decom koji nameću standard roditeljstvu. Spoljašnji pritisak i borba sa vremenom da majka, pa i otac ostvari sve svoje obaveze, provede kvalitetno vreme sa detetom, pa još bude uspešan/na u poslu, posveti se druženju i uživa u slobodnom vremenu nekada predstavljaju preveliki teret. Kada se tome doda velik izbor “najboljih” teorija roditeljstva, najkvalitetniji saveti dobronamernih iz okruženja, ne iznenadjuje činjenica da je prosečan roditelj preplavljen osećajem da nije dovoljno posvećen, da ne vlada emocijama, da nije dovoljno dobar uzor.

Nema roditelja kome kroz glavu, pa i naglas, nisu prošle neke od misli:

“Nemam strpljenja za svakodnevne izazove.”
“Iznerviram se kada me ne slušaju.”
“Nemam vremena da se igram sa svojim detetom.”
“Kada se obraćam svom detetu čujem reči moje mame/mog tate.”

Nema roditelja koji nije bar jednom osetio zbunjenost, zabrinutost, ljutnju, pa i krivicu, posumnjao u sebe i doveo u pitanje svoje sposobnosti. No, preplavljenost emocijama samo nam odmaže i dovode do toga da pomislimo da nismo u stanju da pronadjemo izlaz iz začaranog kruga životnih okolnosti koje nam ne prijaju. Istina je da se svako od nas našao u neočekivanom spletu okolnosti koji nas je omeo u uobičajenom funkcionisanju, a koji je prevazilazio naše mogućnosti da se nosimo sa novonastalom situacijom. Neki od nas su uz podršku bliskih osoba prevladali date okolnosti i iz njih izašli osnaženi, dok su drugi osetili posledice u vidu umora, slabije motivacije, češćeg pravljenja grešaka, nezainteresovanosti za druženje i komunikaciju, koje su se umnožavale.

Kako roditeljstvo ne treba da bude stalna borba, iako se u momentima tako čini, osmislili smo program za roditelje kojim želimo da Vam pružimo podršku da osnažite svoje potencijale, ponovo uspostavite balans i sa uživanjem prigrlite ulogu majke/oca.

Serijal psihodramskih radionica “Temelj roditeljstva” je iskustvenog tipa i namenjen je onima koji već jesu roditelji i onima “u nastajanju”, a koji se suočavaju sa svojim izazovima, sumnjama i zabrinutostima.  Osmišljene su tako da se kroz 10 susreta bavimo temama: sagledavanje identiteta, očekivanja i emocija, socijalnim veštinama, spontanosti i kreativnosti.

Ukoliko želite da budete okruženi razumevanjem, prihvatanjem i da osnažite svoje roditeljske potencijale pridružite nam se.

Dinamika rada:

Susreti će se odvijati jedan put nedeljno, svake srede u trajanju od 2,5 sata.

Prvi susret će se održati: 20.02.2019. sreda od 19h do 21:30.

Mesto održavanja:

Na adresi Pavla Papa 1 (interfon broj 1) u Novom Sadu, u prijatnoj atmosferi i u malim grupama vodićemo računa o razvoju i potrebama svakog pojedinca.

Način prijavljivanja:

Zainteresovani se mogu prijaviti na broj telefona: 062/109-5005 do 19.2.2019. U poruci navesti: ime i prezime, broj telefona i godište. 

Cena: promotivna cena pojedinačne radionice je 800 din.

Voditeljke radionica:    

Dragoslava Savić-Grujić dipl. pedagoškinja i psihodramska savetnica u okviru Regionalne asocijacije za psihodramu i integrativnu primenu psihoterapije (RAIP)

Ivana Kojić dipl. vaspitač i psihodramska savetnica u okviru Regionalne asocijacije za psihodramu i integrativnu primenu psihoterapije (RAIP)

Dobrodošli!

Poklanjanje za kraj školske godine

“Davne, osamdeset i neke, nam se razbolela učiteljica i ubrzo otišla u penziju. Mnogo smo je voleli. Skupilo se nas nekoliko kupilo buket cveća u ime celog odeljenja i otišlo joj u posetu. Domaćinski nas je dočekala, skuvala belu kafu, pili smo iz fildžana, bilo je nezaboravno.”

Danas kao da se sistem vrednosti malo promenio. Vaučer za “Monu” (koji većina majki ne mogu sebi da priušte), HM, kožne torbe, pozlaćeni satovi, baštenski nameštaj, bicikl, mobilni i još kakve sitnice u vidu parfema i nakita, po principu što veće i/ili što skuplje. A pre toga dogovaranje u roditeljskoj viber grupi, koliko para, te malo je, te puno je, te ne zaslužuje, te samo je jednom kraj godine.

Šta poklanjamo i da li istinski znamo osobu kojoj poklanjamo? Šta poručujemo tim poklonima? Kakvu poruku poklonom šaljemo? I zbog čega poklanjamo?

Darujemo delom zato što želimo da usrećimo druge, delom iz tradicije. Nekada su deca poklanjala kreativne radove kao jedinstvena umetnička dela i znak pažnje. Godine su prolazile, menjali su se roditelji, menjala su se deca, tradicija poklanjanja se menjala. Postalo je isfurano da poklanjamo novčanike, pa smo prešli na torbe, kada su nam torbe dosadile, prešli smo na parfeme. Parfeme su zamenili zlato i satove, a njih vaučeri, koje su pogurali mobilni i tableti. Darujemo vaspitačice kada nam dete završi predškolsko, jer se to sada smatra malom maturom, pa učiteljice, jer božemoj više niko neće o deci brinuti kao što je ona/on, pa razredne starešine što su ih trpeli kroz pubertet, pronalaženje sebe i raznorazne krize.

Darujemo nastavni kadar za kraj četvorogodišnjeg školovanja kao oblik izražavanja zahvalnosti za trud koji je učitelj/ca uložio/la u njihov razvoj, kao sećanje na baš tu generaciju džaka i školski put koji su zajedno prošli. Znamo razlog zbog koga poklanjamo, još samo da se usaglasimo šta je prikladno da poklonimo jednom prosvetnom radniku. Nevolja je naše zemlje što prosvetni radnici nisu plaćeni u skladu sa onim koliko ulože truda u radu sa decom, pa spram toga roditelji smatraju da je primereno skupiti novca za skup poklon kako bi se nadoknadila neadekvatna plata. Još je veća nevolja kada se poklanja ono što bismo voleli sami da dobijemo, a ne uzimamo u obzir osobu kojoj poklanjamo. Tako nastaju dve razočarane strane. Pa kako onda pokloniti učitelju/ci?

Poklon treba da nosi značenje da nam je stalo do nekoga, da ga/je cenimo i poštujemo. “Poklon koji cenimo je onaj koji nas podseća na nekoga koga volimo”, kaže psiholanalitičar Samjuel Lepastier. Za takav poklon koji će kod primaoca pobuditi pozitivne emocije nam je potrebnija mašta, nego velika količina novca. Za takav poklon nam je potrebna dečja kreativnost i želja da nekoga obraduju. Poklon za koji smo se potrudili da pokrene emocije, ostaće u srcu onoga kome je poklonjen i govoriće da tu osobu prihvatamo takvu kakva jeste. Takav poklon će ostaviti pečat u sećanju onoga ko ga je primio i podsetiće na decu od kojih je dobijen. Poklonimo od srca, pa ćemo lako izabrati i ono “šta”.

Šta možemo da radimo sa dosadom?

“Svaki dan mi je isti… Umorila sam se od toga da ustanem, gledam društvene mreže, odradim neke osnovne kućne obaveze, tek toliko koliko moram… Razvlačim se od kreveta do fotelje, od spavaće do dnevne sobe, kosti me bole od izležavanja… Nemam volje ni za šta, mrzi me da počnem da čitam… Započnem da gledam neki film, ali mi na pola misli odlutaju. Smaram se, ništa mi se ne radi…”

Prve nedelje izolacije smo uživali u neočekivanom, prinudnom odmoru, posle smo se reogranizovali i uskladili sa porodičnim, poslovnim i društvenim obavezama. Sada nam se ukazuje vreme sa kojim ne znamo šta da radimo. Većini nas je ovo stanje poznato kao dosada koja nastaje kada se nalazimo u situaciji u kojoj se ne dešava ništa što mi smatramo važnim, ništa što mi želimo. Dosadno nam je u školi/na faxu da slušamo gradivo kojem ne vidimo smisao i svrhu (Šta će mi to u životu?). Dosadno nam je na poslovnom sastanku da slušamo izveštaj koji nema nikakve veze sa našim poslom, a nije nam prijatno da izadjemo iz situacije (Šta mi to treba?). Dosadno nam je u izolaciji, kada su nam uobičajene aktivnosti koje smo obavljali van kuće nedostupne, a ne možemo da pronadjemo nešto čime bismo ispunili vreme (Šta sad?). Zajednički imenilac za ove primere je da se osećamo primoranim da sedimo u okruženju i situaciji koja nam ne prija i nad kojom nemamo kontrolu, te se isključujemo i sebe opterećujemo mislima da želimo da budemo na drugom mestu i radimo nešto drugo. Dosada je u suštini neprijatno osećanje koja nas pokreće na neku akciju u kojoj ćemo ili izaći iz situacije ili je promeniti. Šta možemo da radimo sa dosadom?

Za početak je važno da budemo svesni kada nam je dosadno, čime se to bavimo ili ne bavimo dok nam je dosadno, sa kim smo, gde se nalazimo, koja aktivnost nam je dosadna. Dok se dosadjujemo istražimo šta sve ne želimo da radimo, o čemu ne želimo da mislimo, čega ne želimo da se sećamo, istražimo sve što nas ne zanima, ne volimo, što nam je dosadno. Postanimo svesni uticaja koji dosada ima na nas, prisetimo se koliko nas dosada iscrpljuje, fizički nam oduzima energiju da se pokrenemo i bilo šta promenimo, te stoga ostajemo, smoreni i umorni.

Šta bi se dogodilo da nam nije dosadno? Šta bismo radili da se ne dosadjujemo? Odgovor je krajnje jednostavan, bavili bismo se onim što nas istinski zanima. Dosada blokira naša prava interesovanja koja nas iskreno iz dubine motivišu da se pokrenemo, stvaraju nam toplinu u stomaku i osmeh na licu. Medjutim, često nam je teško da odredimo šta je to što nas pokreće, šta su naša prava interesovanja. Dosada je tada pomoćnik koji nam obezbedjuje vreme u kome ćemo dopustiti sebi da se preispitamo šta nam je važno, prisetimo se u čemu smo uživali, da nam slobodu da probamo da napravimo nešto novo, da budemo kreativni, ponovo stvaramo. Iz dosade su u pećinama nastala prva umetnička dela, nešto kasnije neka od najvećih otkrića svih vremena. Iz dosade su nastale dečje igre, novi alati čija je ideja bila da nam olakšaju život, jedna od najlepštih književnih dela. Dosada je saveznik koji nas pokreće da nešto uradimo. Kako onda da se pokrenemo?

“Gledaj u tačku dok ti ne sine ideja šta da radiš”, pročitala sam na društvenim mrežama jedan citat. Može i tako, a možemo da prebiramo po sopstvenom iskustvu i otkrijemo konstruktivne načine da prekinemo dosadu. Možemo sebi da postavimo ova dva pitanja:
Šta bih sada mogao/la da radim?
Šta želim da radim?
Odgovori će biti smernice za maštu, kreacije, akcije koje planiramo da ostvarimo i u njima uživamo. Kada nam vreme stane i u isti mah proleti znaćemo da smo radili nešto što nas iskreno zanima, što nam zaokuplja pažnju u potpunosti, čini nas ispunjenim i zadovoljnim. To je znak da smo pobedili dosadu!